Dječji rođendani: Proslava ili isključivanje?

Rođendani su za djecu jedan od najsretnijih dana u godini. Tada su oni u centru pažnje, slaveći s obitelji i prijateljima, okruženi smijehom, tortom i poklonima. Međutim, nedavno sam svjedočio situaciji koja je bacila sjenu na tu veselu sliku. Naime, na dječjem rođendanu jedne osnovnoškolke, od cijelog razreda nisu bila pozvana samo dvoje djece. Roditelji su to primijetili, a djeca, naravno, još i više. To je otvorilo niz pitanja o tome kako postupamo prema djeci i kako ona uče o društvenim odnosima kroz naizgled bezazlene događaje poput rođendanskih zabava.

Prvo pitanje koje se nameće jest – ima li mjesta ljutnji? Iz perspektive roditelja i djece koja nisu bila pozvana, sigurno da postoji osjećaj povrijeđenosti i isključenosti. Dijete koje nije pozvano osjeća se nepoželjno, a to može ostaviti trajne emocionalne posljedice. U toj osjetljivoj dobi, osjećaj pripadnosti grupi izuzetno je važan. Biti isključen iz događaja u kojem sudjeluje gotovo cijeli razred može stvoriti osjećaj srama i nesigurnosti. Djeca često ne znaju artikulirati svoje osjećaje na način na koji to odrasli mogu, ali njihova tuga i bol mogu biti duboke.

S druge strane, postavlja se pitanje je li uopće pravedno očekivati da svatko bude pozvan na svaku proslavu? Roditelji slavljenika često donose odluke o broju gostiju zbog praktičnih razloga – prostor, financije ili jednostavno preferencije vlastitog djeteta. U takvim situacijama, možda nije realno očekivati da svi budu pozvani. No, ako odlučimo pozvati gotovo cijeli razred, ostaviti dvoje djece po strani može se činiti kao svjestan čin isključivanja, što je vrlo osjetljivo pitanje.

Tu dolazimo do srži problema – što ovakva selekcija uči djecu? Djeca kroz rođendane i slične događaje uče o društvenim odnosima, prijateljstvu, ali i o isključivanju. Ako im šaljemo poruku da je u redu ostaviti nekoga po strani, ne samo da ne razvijamo empatiju kod djece, već potičemo i vrste ponašanja koje kasnije mogu prerasti u ozbiljnije oblike isključivanja, pa čak i u vršnjačko nasilje. Djeca koja nisu pozvana mogu se osjećati manje vrijednima ili nedovoljno prihvaćenima, što može negativno utjecati na njihovo samopouzdanje.

Stoga, postoji li rješenje? Kao prvo, komunikacija između roditelja i djece je ključna. Roditelji bi trebali razgovarati s djecom o važnosti uključivanja svih i poticati ih na razmišljanje o osjećajima drugih. Ako je proslava ograničena, bolje je pozvati manji broj djece bez naglašavanja isključivanja, nego pozvati gotovo sve, a ostaviti nekoga po strani.

Također, škole bi mogle igrati ulogu u oblikovanju ovih društvenih normi. Možda bi bilo korisno razmisliti o nekoj vrsti školskih smjernica o dječjim rođendanima, gdje bi se poticala pravila „svi ili nitko“ kada su u pitanju razredne proslave. Na taj bi se način smanjila mogućnost da bilo koje dijete bude povrijeđeno.

Na kraju, svi bismo se trebali zapitati kakav svijet želimo stvoriti za našu djecu. Želimo li da odrastaju u okruženju u kojem je isključivanje prihvatljivo, ili želimo društvo koje potiče empatiju, uključenost i razumijevanje?

Rođendani su možda male, svakodnevne stvari, ali upravo kroz te male događaje djeca uče najveće životne lekcije.Ljutnja, dakle, možda nije rješenje, ali razgovor i promišljanje o ovim pitanjima zasigurno jesu.

Foto / Arhiva