Postoje putovanja koja planiramo mjesecima, pa čak i godinama. I postoje ona koja se dogode gotovo slučajno – iz trenutka želje, razgovora za večerom, iz pogleda koji kaže: “Zašto ne sada?” Tako je počelo naše putovanje kroz Toskanu – samo ja i moj sin Borna, dva ruksaka, automobusom i mapom Italije koja više služi kao suvenir nego orijentacija.Putovali smo preko agencije Kuna putovanja .
Rute prvog dana su bile Pisa,Firenca,Siena….zadnji Padova …Između smo posjetili vinariju II Cilegio…
Ali idemo nekim našim odabirom,jel ovo i je naša priča…
Toskana nas je dočekala u punom sjaju – krajolik valovitih brežuljaka, čempresa koji stoje kao vojnici u savršenim redovima i maslinici u nijansama srebrnozelene. Prva postaja: Pisa, grad o kojem znaju svi sve . Šetali smo oko zidinana i uživali u pogledu. Pisa diše poviješću, a u tišini gradskih dvorišta kao da čuješ korake redovnika iz 13. stoljeća. Pojeli smo focacciu punjenu svježim sirom i pršutom – jednostavno, a savršeno.
Firenca nas je dočekala s ozbiljnošću stare prijestolnice. Moj sin je gledao u Brunelleschijevu kupolu kao da je svemirski brod. “Mama, kako su to izgradili bez dizalica?” pitao je. Pitanje koje s pravom zbunjuje i mnoge inženjere danas. U Galeriji Uffizi stajali smo ispred Botticellijeve “Rođenja Venere” dulje nego što sam očekivala. “Zato ljudi vole dolaziti ovdje, zar ne?” rekao je tiho. Klimnula sam, znajući da taj trenutak neću zaboraviti.
U Sieni, gradu podijeljenom u “contrade”, kvartove s vlastitim grbom i identitetom, naučili smo više o Paliju, slavnoj utrci konja na glavnom trgu. Lokalni vodič nam je rekao da strast za Palio nije samo tradicija – to je pitanje časti, ponosa, pripadnosti. “Kao navijanje za klub,” rekao je moj Borna, smijući se. Oboje smo znali da će Palio ostati na našem popisu “moramo doći ponovno”.
Ova naša priča ,to je razglednica koja se pretvara u stvarnost. Brda su u zlatnoj boji pšenice, a vinogradi ispunjavaju zrak mirisom zrelog grožđa.
Zaustavili smo se u malom poznatoj vinariji II Cilegio poznatom po vinima starim 300 godina. Naš domaćin Severin, stariji gospodin , donio razne vrste sira i vina koju prave tradicionalno.Uz vina proizvode svoju tjesteninu i neizostavno maslinovo ulje.Borna nije pio vino, ali je uzeo drugi komad sira i rekao: “Ovo mi je najbolji obrok dosad.” Srce mi je bilo puno.O samom domaćinu imam samo riječi hvale.Ostavio je utisak na naš kao da se znamo godinama,naravno sve smo “zaokružili “pjesmom i plesom…
U svakom mjestu dočekali su nas s osmijehom, jednostavnošću i onim talijanskim “dolce far niente” – slatkom umjetnošću besposličarenja. Iako smo svaki dan imali plan, dopuštali smo da nas Toskana iznenadi – starim mlinom uz rijeku, trgovcem knjigama koji je poklonio staru kartu, djecom koja su igrala nogomet ispred katedrale.
Na kraju, stigli smo i do Padove.Tu smo gledali kule koje se izdižu iznad grada, nekadašnje simbole bogatstva i moći. Danas – tihe stražare prošlosti. Borna mi je rekao: “Znaš, kad budem imao djecu, i ja ću ih dovesti ovdje.” Nasmijala sam se i znala sam da je putovanje uspjelo. Ne samo zato što smo vidjeli Toskanu, nego zato što smo je – na trenutak – zaista živjeli.
Jer putovanja nisu samo destinacije. To su trenuci. Razgovori. Pogledi. I zajednička tišina dok sunce zalazi iza brežuljaka…Mogli bi pisati još puno toga ali dio uspomena ostaviti ćemo za sebe .
Tea Vrbljanin
