Postoje trenuci kada se dan nagne u tišinu, kada grad utihne, a misli se nepozvane vrate unatrag. Sjećanja, tiho i uporno, dolaze bez poziva, kao stari prijatelji koji nikad ne pitaju smetaju li.
Neka od njih griju poput jutarnje kave, druga peku poput rane koja nikada sasvim ne zaraste.
Zanimljivo je kako sjećanja nemaju raspored ni logiku. Jedan miris, pjesma na radiju, sjena na zidu – dovoljan je mig, i već smo tamo: u nekom starom stanu, na djedovu krilu, na maturalnom plesu, pod kišobranom dok netko odlazi.
Sjećanja ne poznaju kronologiju; ona slijede srce, a srce ne mari za vrijeme.
Ponekad se pitam – što nas više određuje: ono što smo doživjeli ili način na koji se toga sjećamo?
Jer sjećanja nisu dokumentarni film, nego poetska fikcija duše. Vremenom omekšaju rubovi, nestane pokoji detalj, ali emocija ostane – ona prava, neuljepšana. I u tome je njihova moć. Ne govore nam što se točno dogodilo, već kako smo to proživjeli.
U svijetu u kojem se stalno juri naprijed, sjećanja su naš unutarnji dom. Mjesto kamo se vraćamo kad želimo pronaći smisao, kad se izgubimo u užurbanosti ili kad jednostavno poželimo biti ono što smo nekada bili – makar na tren.
Ona su sidro, ali i jedra. Podsjećaju nas koliko smo prešli, koliko smo voljeli, patili, rasli.
No, važno je znati i ovo: neka sjećanja treba pustiti da odu. Ne zato što nisu važna, nego zato što nas koče.
Prošlost ne smije biti zatvor, već učitelj. Sjećanja su tu da nas nauče, ne da nas drže.Zato ih čuvajmo – pažljivo, s poštovanjem, ali i s mudrošću.
Jer život se sastoji od dana koji dolaze, ali ga oblikuju dani koji su prošli.
Snježana
