Nedavno sam sjedila u parku i promatrala gospođu kako svom psu briše šape vlažnim maramicama, a zatim mu daje pola kroasana jer je, valjda, bio “dobar”. Pas je izgledao presretno, a ona još sretnije. I tu mi je palo na pamet pitanje: možemo li svoje ljubimce uopće razmaziti?
Priznajem, ni ja nisam imuna na to. Moj pas ima svoj kutak na kauču, zna da će uvijek dobiti koji zalogaj kad me pogleda onim okruglim očima, a krevet je već odavno prestao biti “moj” – sada je to njegovo carstvo u kojem ja zauzimam rub. Netko bi rekao da sam popustljiva. Ja bih rekala – sretana.
Ali, postoji granica. Ako ljubimcu dopuštamo baš sve, lako stvorimo malog tiranina. Pas koji ne zna čekati, mačka koja nas budi u tri ujutro jer je gladna – to nisu “slatke navike”, to su problemi koje smo sami stvorili. Voljeti ljubimca ne znači popustiti mu uvijek i svugdje. Ljubav znači brinuti o njegovom zdravlju, naučiti ga pravilima i dati mu strukturu u kojoj će se osjećati sigurno.
Ipak, kad bolje razmislim, pitanje “razmaziti ili ne” možda i nema pravi odgovor. Jer kako izmjeriti granicu između razmaženosti i iskazane pažnje? Je li novi krevetić, brdo igračaka ili dnevna porcija svježih poslastica razmaženost ili tek znak da im želimo ljepši život?
Možda je istina negdje u ravnoteži: ne pretjerivati s hranom i popuštanjem, ali nikada ne štedjeti na vremenu, igri i nježnosti. Jer oni na kraju dana ne traže ni skupe igračke ni gurmanske obroke. Traže nas – naše društvo, pažnju i ljubav.
I tu, vjerujem, razmaženost prestaje, a prava sreća počinje.
Iva Koren
