Smiješno je koliko utjecaja na naše glave imaju drugi ljudi, a posebice kako nešto što nam je rečeno može ostati jako duboko ucrtano u sjećanje, a ponekad i boljeti.
Šetam nekidan ulicom svog djetinjstva, pričam s bratom i osjećam se potpuno opušteno, kao da mi je srce konačno na mjestu. Uđemo u trgovinu da kupimo baki naranče jer je bila nešto bolesna, uzmemo usput i dvije jabuke, platimo i taman na izlasku iz trgovine ja zastanem da potrpam stvari u torbu, i čujem kako se brat s nekim razgovara. Znatiželjna, provirim i gledam u tu stariju ženu crvenkaste kose i ispijenog lica. Izgleda mi poznato, znam da je iz ovog kvarta ali nikako je ne mogu smjestiti. Prisluškujem još malo taj općeniti razgovor i pokušavam je smjestiti u neku priču da shvatim odakle se znamo, a onda čujem nešto što mi je podiglo svaku dlačicu na tijelu…
“A seka, kako je? Se udala? Kako nije, pa kad će? Šta čeka?”
Dušebrižnici. Izlazim iz trgovine s kiselim osmjehom, pozdravljam i kažem da eto, još nije naišao onaj pravi. Žena zaškilji, odmjeri me i kaže da to ona ne razumije. Promijenim temu i povučem suptilno brata za rukav da krenemo dalje. Pozdravimo se i tek sam tad, po priči shvatila da je to mama od jednog dečka s kojim smo se jedno vrijeme družili.
Eh, sad. Meni je 26 godina, i to tek nekoliko tjedana. Vjerujem da svaka faza u našim životima ima i to jedno specifično pitanje od kojeg nam raste tlak na 500, a u mojem slučaju to je bilo to – kad ću se udati i što čekam. Kad smo mali, onda nas pitaju imamo li cure / dečke. Kad krenemo u školu, pitaju nas kako je u školi. ( Svaki prokleti put.) Kad krenemo u srednju, opet pitanja o vezi, poslovima. Kasnije dolaze pitanja o braku, djeci, financijama, gdje se vidimo za 5 godina, zašto smo se razveli i tako to…
Mislim da je izuzetno bezobrazno da netko zadire takvim pitanjima u moju intimu. U redu bi mi bilo da me pita imam li nekoga, pa ako kažem da imam – slobodno me pitajte koliko smo skupa i kako nam je, ali ako kažem da nemam – tu podvucite crtu. Ne kažem da morate odmah panično mijenjati temu, možete me pitati kako to i da li imam simpatiju, ali ako odmah izvadite svoju malu crnu knjižicu i preporučite mi nekog svog fakera da me zabavlja ili me pokušate spojiti sa nekim iritantnim bratićem kojem isto već godinama solite pamet da je vrijeme za svadbu – nemojte očekivati da ću biti pristojna.
Uostalom, što to vama znači imam li ja nekoga ili ne? Zar zbilja nemate pametnijih stvari za razmišljanje ili vlastitih problema? Najbolji su mi oni koje sretnem nakon nekoliko godina bez ikakvog kontakta, pa drame da sam sigurno usamljena. Još se nije desilo da sam naišla na nekoga tko je rekao “Bravo, to je najbolji način da upoznaš samu sebe i shvatiš što ti treba i što želiš”. Nikad ne znate zašto je netko sam. Možda tako želi, možda nema sreće da nađe nekoga, možda je izašao iz ružne veze pa se oporavlja… Poanta je: To nije na vama da znate. Nego, kako je vaš brak? Veza? Financije?
Juliet
