Fotografije izbljeđuju naša sjećanja

Mentalne mape – pogreške u percipiranju, pamćenju i razmišljanju

Prestanite fotografirati, molim vas. Mora da živimo u najtemeljitije – dokumentiranom vremenu ikad. Mi fotografiramo i snimamo video materijale za sve što radimo. Slikamo sami sebe ispred nama zanimljivih stvari pa čak sve više i ispred ogledala. Zatim te fotografije objavljujemo na Facebook ili šaljemo jedni drugima preko poruka. Ali što ako narušavamo naše uspomene fotografiranjem?

Mnogi ljudi vole dokumentirati sve što čine, stalnim fotografiranjem. Mobiteli su posvuda i ljudi ih koriste za snimanje svih događaja, i malih i velikih. Osoba koja stalno ne snima smatra se “out”. Ljudi jednostavno ne razumiju da netko može zaboraviti mobitel ili da ga jednostavno ne zanima to silno zabilježavanje naših “uspomena”. Sve te fotografije i video materijali možda mogu biti lijepi za buduće povjesničare koji će pokušavati razumjeti naše vrijeme, ali razmislite malo o tome hoće li se itko od vas osvrnuti ponovno na te fotografije iili video nakon što je dobio dovoljan broj “lajkova” na Facebooku.

Nisam povjesničar, ali me silno interesira kakav utjecaj ostavlja konstantno fotografiranje? Da li nam te slike zbilja pomažu da zapamtimo naše živote i iskustva?

Istraživači su otkrili nekoliko stvari o utjecaju slika na naše pamćenje i rezultati nisu baš uvijek ohrabrujući. Prvo ide dobra vijest, a to je da kad ljudi pregledavaju slike, to zaista pomaže da osvijeste svoju memoriju. To služi kao jedan oblik probe. U obiteljima, pregled slika može poslužiti kao okvir koji omogućuje razgovore o prošlosti s djecom. Na taj način, slika može ojačati i pamćenje i odnose. No ovo vrijedi samo ako pregledavate slike. Ne znam za vas, ali mi rijetko imamo vremena pregledavati stare obiteljske fotografije. Stalno se tješimo, možda kasnije. Možda.

A sada nažalost moramo spomenuti i loše vijesti svog tog fotografiranja. U nedavnom vrlo zanimljivom istraživanju, Ana je istražila utjecaj fotografiranja na pamćenje. Možda ćete smatrati da postavljanje slika poboljšava pamćenje. Ljudi moraju razmišljati o uređenju slika i moraju se fokusirati na kameru. Ta obrada fotografija u koju je uložen trud bi trebala poboljšati pamćenje. No to nije ono što je Ana otkrila. Ona je uključila nekoliko sudionika da idu u razgledavanje muzeja te da fotografiraju određene znamenitosti, ali ne sve. Nekoliko dana kasnije svi ti ljudi su dobili testove o znamenitostima koje su zapamtili i ispostavilo se da se puno manje sjećaju onih koje su zabilježili kamerom. Snimanje fotografija dovodi do lošijeg sjećanja. Na neki način vam upravo taj čin fotografiranja omogućuje lošije pamćenje. Znate ono, imam fotografije pa ne moram pamtiti – uvijek je mogu pogledati kada mi zatreba (što ustvari rijetko kad učinimo).

Ovo je slično jednom drugom nedavnom eksperimentu u kojem su studenti pamtili određene informacije, jedne za koje su znali da će ih računalo pohraniti i one druge koje neće biti spremljene. Ako su znali da će kompjuter zadržati informacije, nisu ih ni pogledali. Ako postoji neka vanjska memorija, onda se ne trudimo posvetiti napor za stvaranje vlastitih memorija. Kompjuter, kamera ili vlastito pamćenje? Ako je pohranjeno negdje drugdje, zašto bismo pamtili? Nema smisla ili?

No to nije jedina loša vijest vezana uz fotografiranje i snimanje. Slike također mogu zamijeniti vaše pamćenje. Mi slike baš često i ne proučavamo, ali kad to činimo, one itekako utječu na naše uspomene. Fotografije mogu biti korištene kako bi promijenile ili prilagodile naše uspomene. Čitala sam o različitim čimbenicima koji omogućuju ljudima da stvore lažna sjećanja, a fotografije ovdje mogu igrati važnu ulogu. Pokazivanje ljudima vlastitih izmišljenih slika leta s balonom može dovesti do stvaranja sjećanja da ste zaista bili u tom balonu – nije li Photoshop super?

Vjerujte, čak i bez istraživanja, svi možemo zaključiti kako slike postaju naša stvarnost. Koliko vaših sjećanja iz djetinjstva nalikuje na slike koje su vaši roditelji okinuli? Je li sve to sjećanje zapravo na tim slikama?

Snimanje fotografija stavlja naš kognitivni napor u fotografiju, a ne u naše osobno pamćenje. Pregledavanje slika može pomoći da se prisjetimo nekih stvari, ali isto tako može i zamijeniti naše pamćenje. Ne shvaćam učinak svih tih “slikanja samih sebe”, ali barem nam je Ana i to istražila. Možda na taj način mijenjamo naše razumijevanje samih sebe tako da se konstantno vidimo kao objekti u fotografijama umjesto da sebe doživljavamo kao stvarne osobe. Možda jednostavno mijenjamo našu točku gledišta u sjećanju. Umjesto da se prisjećamo nekih stvari iz naše izvorne i vlastite perspektive, mi nekako više volimo sve to gledati nekako iz vanjske perspektive (kao da smo netko drugi i gledamo sami sebe na kameri). Ovo bi moglo promijeniti i način na koji doživljavamo naša sjećanja. S vremenom svi ćemo to primijetiti.

Savjet za kraj: Spustite te kamere. Iskoristite život. Zapamtite svoja iskustva.