Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Kolumna : Antonio Anić
Biopsihosocijalni model fizioterapije u rukometu: ključan za zdravlje i uspjeh sportaša
U dinamičnom sportu poput rukometa, gdje su ozljede česta pojava, fizioterapeuti igraju ključnu ulogu u očuvanju zdravlja sportaša i njihovom vraćanju na teren. No, moderna fizioterapija rukometaša više nije ograničena samo na tjelesni oporavak; ona zahtijeva holistički pristup koji uzima u obzir sve aspekte sportaševog zdravlja – fizičke, psihološke i socijalne. Biopsihosocijalni model postao je temeljni pristup u radu fizioterapeuta s rukometašima, a evo zašto.
1. Biološki aspekt – Osnova svake fizioterapije
Biološka komponenta fizioterapije obuhvaća dijagnostiku, liječenje i prevenciju ozljeda. Fizioterapeut procjenjuje stanje sportaša, pruža tretmane poput manualne terapije i terapijskih vježbi te izrađuje program rehabilitacije. Primjenom prilagođenih vježbi i terapija usmjerenih na specifične mišićne skupine i zglobove, fizioterapeut pomaže sportašima da se oporave, ali i spriječe buduće ozljede. Time se omogućuje dugoročna stabilnost tijela koja je ključna za rukomet.
2. Psihološki aspekt – Mentalna snaga kao podrška fizičkom oporavku
Psihološka podrška često je zanemarena, ali u rukometu ona čini ključni dio oporavka. Fizioterapeuti rade sa sportašima kako bi ublažili stres, anksioznost i strah od ponovne ozljede, što su česti izazovi s kojima se suočavaju ozlijeđeni sportaši. Kroz postavljanje realnih ciljeva i motivaciju, fizioterapeut pomaže sportašu održati pozitivan stav i fokusirati se na napredak. Tehnike mentalne pripreme, poput relaksacije i vizualizacije, također mogu značajno povećati samopouzdanje sportaša pri povratku na teren.
3. Socijalni aspekt – Tim i obitelj kao podrška oporavku
Fizioterapeut ne radi samo s ozlijeđenim sportašem; surađuje i s ostatkom tima, trenerima i sportaševom obitelji kako bi osigurao podršku kroz cijeli proces rehabilitacije. Osim toga, interdisciplinarni pristup – gdje fizioterapeut radi zajedno s liječnicima, kondicijskim trenerima i psiholozima – osigurava da se svaki aspekt sportaševog oporavka tretira s jednakom pažnjom. Prisustvovanje treningu i održavanje kontakta sa suigračima tijekom oporavka dodatno doprinosi osjećaju pripadnosti, što motivira sportaša da se vrati još snažniji.
< Fizioterapija kao temelj sportskog uspjeha>
Primjenom biopsihosocijalnog modela rada, fizioterapeuti omogućuju rukometašima ne samo brži povratak na teren, već i dugoročnu prevenciju ozljeda. Ovaj pristup doprinosi njihovom cjelokupnom zdravlju i karijeri, jer omogućuje ravnotežu između tjelesne spremnosti, mentalne snage i podrške iz okoline. Biopsihosocijalni model tako postaje ključan za uspjeh svakog rukometaša, pružajući im priliku da se razvijaju kao kompletni sportaši – spremni i motivirani za sve izazove koje donosi ovaj intenzivni sport.
Biopsihosocijalni model rada u fizioterapiji rukometaša integrira biološke, psihološke i socijalne faktore kako bi pružio sveobuhvatan pristup liječenju i prevenciji ozljeda. Ovaj model je posebno važan u sportovima visokog intenziteta, kao što je rukomet, gdje se fizičke ozljede često isprepliću s psihološkim i socijalnim izazovima.
Evo kako se biopsihosocijalni model primjenjuje u fizioterapiji rukometaša:
1. Biološki aspekt – Dijagnostika i liječenje ozljeda: Uključuje procjenu i liječenje akutnih i kroničnih ozljeda rukometaša, poput uganuća, kontuzija, teških ozljeda koljena (npr. ACL), ramena, i prstiju. Kroz manualnu terapiju, terapijske vježbe, elektroterapiju i druge intervencije, fizioterapeut pomaže u smanjenju boli, vraćanju mobilnosti i obnovi funkcionalnosti.
-Prevencija ozljeda:
Fokusira se na razvijanje programa za poboljšanje stabilnosti, snage, koordinacije i pokretljivosti specifičnih mišićnih skupina i zglobova. Vježbe usmjerene na biomehaniku pokreta i pravilno zagrijavanje smanjuju rizik od ozljeda.
– Oporavak i rehabilitacija:
Fizioterapeut prati napredak oporavka kroz prilagođene protokole, prilagođava intenzitet vježbi i osigurava da se sportaš postupno vraća u igru bez povećanog rizika od recidiva.
2. Psihološki aspekt
– Mentalna podrška i motivacija:
Ozljede su često veliki emocionalni teret za sportaše, jer mogu izazvati tjeskobu, stres i strah od ponovnog ozljeđivanja. Fizioterapeut pruža emocionalnu podršku i motivira sportaša kroz cijeli proces rehabilitacije, kako bi se smanjila negativna emocionalna stanja i potaknula pozitivna očekivanja.
– Postavljanje realnih ciljeva:
Postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva pomaže rukometašima da zadrže motivaciju i osjećaj postignuća tijekom oporavka. Fizioterapeut osigurava da su ciljevi ostvarivi i usmjereni na vraćanje sportaša u punu formu, bez pritiska za ubrzan povratak.
– Tehnike mentalne pripreme:
Kroz edukaciju o tehnikama relaksacije i fokusa, sportaši mogu poboljšati koncentraciju i kontrolirati emocije. To je ključno, osobito kod sportaša koji se vraćaju nakon teških ozljeda i moraju prevladati strah od ponovne ozljede.
3. Socijalni aspekt
– Komunikacija s timom i obitelji:
Ozljeda rukometaša utječe ne samo na njih nego i na njihove suigrače, trenere i obitelj. Fizioterapeut održava otvorenu komunikaciju s cijelim timom kako bi svi bili informirani o napretku sportaša i kako bi se omogućila podrška u svakodnevnom okruženju.
– Interdisciplinarna suradnja:
Fizioterapeut surađuje s liječnicima, kondicijskim trenerima, psiholozima i trenerima, kako bi osigurao integrirani pristup oporavku. Ova suradnja poboljšava cjelokupno zdravlje sportaša jer se pristupa svakom aspektu rehabilitacije.
– Uključivanje u sportsko okruženje:
Postupan povratak u timsku dinamiku kroz djelomične treninge ili prisustvovanje utakmicama može pomoći sportašima da ostanu povezani s timom, što doprinosi njihovoj motivaciji i društvenoj podršci.
Zaključak
Primjenom biopsihosocijalnog modela, fizioterapeut pomaže rukometašima ne samo u oporavku od fizičke ozljede, nego i u prevladavanju psiholoških izazova i uspostavi podržavajuće društvene mreže. Kroz ovaj pristup, rukometaši se mogu vratiti ne samo tjelesno spremni, već i mentalno jaki, što je ključno za dugoročnu sportsku karijeru i prevenciju budućih ozljeda.
Važnost Psihološkog Aspekta i Fiziološke Pozadine Rehabilitacijskog Treninga Sportaša Nakon Rerupture ACL-a
Reruptura prednjeg križnog ligamenta (ACL) jedna je od najzahtjevnijih ozljeda u sportu, a rukometaši su posebno osjetljivi zbog dinamične prirode igre. Proces rehabilitacije nakon ovakve ozljede nije samo fizički izazovan, već uključuje i ključni psihološki aspekt koji često određuje brzinu i uspjeh povratka sportašu. Kombinacija fiziološke osnove treninga i mentalne spremnosti čini temelj svakog uspješnog oporavka.
Fiziološka Pozadina Rehabilitacijskog Treninga
Nakon rerupture ACL-a, tijelo prolazi kroz brojne faze oporavka koje uključuju smanjenje upale, obnavljanje pokretljivosti i snage, te ponovno uspostavljanje stabilnosti koljena. Fiziološki cilj rehabilitacije je vratiti sportaša na razinu na kojoj je bio prije ozljede, uz smanjenje rizika od ponovne ozljede.
Ovaj proces uključuje:
– Obnavljanje mišićne snage i izdržljivosti: Poseban naglasak stavlja se na jačanje kvadricepsa, hamstringsa i mišića kuka kako bi se vratila stabilnost koljena.
– Propriocepcija i stabilnost: Specifične vježbe za ponovno uspostavljanje kontrole nad položajem i kretanjem zgloba.
– Specifične sportske vježbe: Rukomet zahtijeva brzo mijenjanje smjera, rotacije i skokove, pa rehabilitacija uključuje vježbe koje simuliraju te pokrete kako bi se sportaš pripremio za povratak na teren.
Psihološki Aspekt Rehabilitacije
Psihološka komponenta rehabilitacije igra ključnu ulogu, osobito nakon rerupture ACL-a. Sportaši često razvijaju “kineziofobiju” – strah od ponovne ozljede – što može značajno utjecati na njihov napredak i povratak na prijašnju razinu performansi. Upravo zbog toga, potrebno je:
– Raditi na mentalnoj otpornosti: Sportaši moraju izgraditi samopouzdanje u svoje tijelo kroz progresivni povratak sportskim aktivnostima, uz podršku terapeuta i sportskih psihologa.
– Postavljanje realnih ciljeva: Kroz strukturirane planove i postepeno postizanje manjih ciljeva, sportaši će ostati motivirani i izbjegavati osjećaj frustracije.
– Podrška okoline: Podrška obitelji, trenera i suigrača važna je za izbjegavanje osjećaja izolacije i održavanje visoke razine motivacije.
Uspješna rehabilitacija nakon rerupture ACL-a temelji se na sinergiji fizioloških i psiholoških faktora. Fizički trening bez mentalne spremnosti može dovesti do neuspješnog povratka na teren ili, u najgorem slučaju, ponovne ozljede. Stoga, ključ za dugoročan uspjeh leži u holističkom pristupu koji osnažuje tijelo i um sportaša.
Neoperativna rehabilitacija rerupture prednjeg križnog ligamenta (ACL-a) može biti opcija za one koji ne sudjeluju u sportovima visokog intenziteta, ili za one koji iz bilo kojeg razloga žele izbjeći operaciju ili za one koji sudjeluju u sportovima visokog intenziteta ali tu je potrebno mnogo faktora koji moraju biti dio procesa.
Ključni cilj neoperativnog pristupa je osigurati maksimalnu stabilnost koljena i funkcionalni oporavak kroz jačanje okolnih struktura i optimizaciju pokreta, sve to “pada u vodu” ako psihološki status sportaša nije na zavidnom nivou spremnosti na težak i naporan rad kroz postepenu progresiju.
Ovo možemo radit sa sportašima koje odlikuje odlučnost, odgovornost, kontinuitet, obostrano povjerenje, manjak straha, spremnost na sve opcije i one dobre i one nažalost loše, a naša zadaća kao fizioterapeuta je da ih upoznamo sa istima i da im vrlo jasno prikažemo moguće ishode rehabilitacije. Ali da, može se!
Ovaj neoperativni pristup zahtijeva vrijeme i predanost, a pacijent mora biti svjestan da može doći do osjećaja nestabilnosti koljena u određenim situacijama, pogotovo pri naglim promjenama smjera ili skokovima. Zato i radimo ove pokrete kako bi se sportaš u tim situacijama osjećao sigurno,a da bi se osjećao sigurno, mora biti jak u tim situacijama kako na treningu, tako i na terenu.
Ozljeda prednjeg križnog ligamenta kod rukometaša najčešće se događa tijekom naglih promjena smjera, doskoka nakon skoka ili deakceleracije, pri čemu su koljeno i ligament izloženi kombinaciji rotacijskih sila, valgus deformacije i prednjeg pomaka tibije. Neuromuskularna kontrola, snaga mišića stabilizatora koljena te tehnika kretanja ključni su faktori u sprječavanju ovih ozljeda.
Pri doskoku s jedne noge, pogotovo nakon izvođenja šuta ili bloka, igrači često dolaze u situaciju gdje koljeno nije potpuno stabilno. Ako je koljeno blago savijeno (15-30°), a gležanj zakočen, moguća je nagla rotacija i kolaps unutarnje strane koljena, što stavlja veliki stres na ACL.
– Najčešće dolazi do ozljede kada je težina tijela prenešena na jednu nogu, a pri slijetanju se generira veliki moment sile (snage i rotacije) koji ligament ne može izdržati.
Deakceleracija (usporavanje) nakon sprinta:
– Naglo usporavanje nakon trčanja velikom brzinom (iznad 20 km/h) može uzrokovati prekomjerni stres na koljeno, osobito ako je stopalo fiksirano na tlo, a koljeno se savija i rotira prema unutra (valgusni položaj).
– ACL preuzima silu kako bi stabilizirao koljeno pri usporavanju, što može dovesti do njegovog puknuća ako postoji rotacija ili je mišićna kontrola nedovoljna.
Za kraj:)
„Razlika između nemogućeg i mogućeg je u odlučnosti.” – Tommy Lasorda
Antonio Anić
Foto / Privatan album
