U svijetu u kojem su brzina i površnost postali norma, rijetko naiđete na priču koja vas istinski zaustavi i natjera da se zamislite. Priču koja nije samo o sportu, uspjehu ili mladenačkom entuzijazmu – već o snazi duha, otpornosti i nepokolebljivoj volji za životom. Danijel Jovinac, 21-godišnji student medicine iz Osijeka, svojim primjerom pokazuje da granice postoje samo u našim mislima. Njegov put od malog mjesta Ladimirevci do atletskih postolja diljem Europe, prožet sportskim trijumfima, osobnim tragedijama i borbom s teškom bolešću, priča je koja zaslužuje da bude ispričana – i zapamćena.
Upoznajmo Danijela…..
Moje ime je Danijel Jovinac, trenutno sam student medicine na Medicinskom fakultetu Osijek, rođen sam u Osijeku 23. ožujka 2004. (21 godina) i odrastao sam u Ladimirevcima. Za sebe bih rekao da sam samostalan, pun samopouzdanja te uvijek spreman za akciju, bilo to u obliku nekog iznenadnog putovanja ili bilo kakve aktivnosti. Moj uobičajeni dan uglavnom se vrti oko fakultetskih obaveza, bilo to na fakultetu ili izvan njega, ali također uključuje i svakodnevno vježbanje te individualni trening trčanja koji najviše volim raditi u kasnim večernjim satima.
Moja sportska priča počinje s 4 godine kada me roditelji upisuju na tenis kojim sam se aktivno i natjecateljski bavio sve do srednje škole, kada se odlučujem okušati u timskim sportovima te cijelu srednju školu treniram nogomet za NK Valpovku Valpovo. Nakon završetka srednje škole, a upisom na Medicinski fakultet Osijek u potpunosti se, na savjet majke (koja mi je uvijek govorila da se “ostavim nogometa i timskih sportova i da sam stvoren za trčanje“), posvećujem onome što najviše volim – trčanju, ali se i ponovno vraćam u tenis, ovoga puta u ulozi trenera za koju sam trenutno u završnoj fazi školovanja za teniskog trenera prve razine.
U svijet trčanja, već davne 2014. godine, uvodi me majka s namjerom da poboljšam svoju kondiciju i tenisku igru. Od samoga početka pronašao sam se u cestovnim utrkama na srednje pruge (5km) koje su i dan danas moja specijalnost te sam, zajedno s roditeljima, a kasnije i sam, proputovao i sudjelovao na utrkama po cijeloj Hrvatskoj i susjednim zemljama te na koncu i Europi. U sportu sam oduvijek bio individualac te mi je odgovaralo uvijek ovisiti o samom sebi, kako u smislu sportskih uspjeha i rezultata, tako i u svakodnevnom životu. Upravo zbog toga se nakon upisa na Medicinski fakultet Osijek odlučujem u potpunosti posvetiti trčanju te postajem članom AK Slavonija-Žito Osijek gdje sam, uz redovite klupske, ali i individualne treninge, počeo nizati sve bolje rezultate na cestovnim i atletskim utrkama.
Nažalost, što se tiče života, nije mi sve bilo tako bajno. U tjednu kada sam trebao odabrati koji ću fakultet upisati i samim time donijeti jednu od najvažnijih odluka u svom životu iznenada mi je, u 51. godini života, preminuo otac od kratke i teške bolesti, a samo godinu dana nakon toga mi je dijagnosticiran zloćudni tumor koji sam uspio pobijediti nakon 6 mukotrpnih mjeseci. Borba s tumorom za mene je bila psihički, ali i fizički najteže razdoblje u mom životu, od operacije poslije koje nisam mogao mjesec dana hodati do iscrpljujućih ciklusa kemoterapije. Unatoč tome, nisam posustajao od trčanja te sam, na čuđenje svog medicinskog osoblja, na svaku kemoterapiju dolazio s opremom za trčanje te bih, unatoč mučnini, poslije svake kemoterapije odrađivao trening trčanja. U tom trenutku trčanje za mene nije predstavljalo običan hobi ili sport kojim treniram, trčanje mi je predstavljalo spas za psihu i bijeg od svih problema u toj teškoj životnoj situaciji u kojoj sam se našao.
Kao nagrada za svu ustrajnost, već za nekoliko mjeseci ostvario sam svoj najzapaženiji rezultat kada sam na utrci od 5km na Vukovarskom polumaratonu 2024. završio kao prvi Hrvat sa rezultatom 17:21min kao petoplasirani iza jake konkurencije trkača iz Kenije i Mađarske. Osim toga kao svoja najveća sportska postignuća istaknuo bih istrčanih 5km na Baranjskom Ferivi polumaratonu 2024. za 17:01min što mi je i osobni rekord na toj udaljenosti, zatim činjenicu da sam već treću godinu za redom, zajedno sa svojim klupskim kolegama iz AK Slavonija-Žito Osijek Zenom Stankovićem i Filipom Grgurićem, pobjednik u kategoriji štafeta na nama domaćem Osječkom Ferivi polumaratonu, ali najviše od svega istaknuo bih dvije utrke u Valletti na, meni omiljenom, otoku Malti gdje sam sam na svoj 20. rođendan uspješno istrčao moj prvi polumaraton (1:44:45h), a na svoj 21. rođendan moj prvi maraton (3:56:44h) i time ostvario svoju dugogodišnju želju.
Kao anegdotu s natjecanja istaknuo bih utrku u Vrbovcu 2024. godine na kojoj sam, već pomalo umoran od utrke u Bjelovaru večer prije gdje sam završio kao drugoplasirani na 5km, prilikom zagrijavanja duboko posjekao nogu te sam trebao šivanje, ali sam unatoč tome odlučio otrčati utrku sa zavojem oko noge te završio kao prvoplasirani na 5km, nakon čega sam otišao u centar za hitnu pomoć i dobio 3 šava.
Neki od sportskih ciljeva u bližoj budućnosti su mi srušiti osobni rekord te istrčati 5km ispod granice od 17:00min, a kao neki konačni cilj ili bolje rečeno san koji sam si postavio izdvojio bih ispunjavanje norme te samim time i kvalifikaciju na neko od velikih atletskih natjecanja.
Što se tiče nekih životnih ciljeva u bliskoj budućnosti, želja mi je napredovati na fakultetu te ga u konačnici i završiti, a osim toga volio bih putovati što je više moguće i najvažnije od svega – biti sretan.
Jasmina Cvenić
Foto / Privatan album
