Nove kartice za inkluzivni dodatak unijele pomutnju među korisnicima
Uvođenje digitalnih kartica za isplatu inkluzivnog dodatka, projekt koji nadležna tijela predstavljaju kao korak prema modernizaciji i većoj transparentnosti sustava, posljednjih je dana izazvao snažne reakcije među korisnicima i njihovim obiteljima. Iako se naglašava kako je riječ tek o tehničkoj pripremi i unapređenju sustava, mnogi strahuju da bi nova pravila mogla ozbiljno zadirati u njihovu privatnost i pravo odlučivanja o vlastitim sredstvima.
Prema dostupnim informacijama, digitalne kartice omogućile bi podizanje dijela gotovine, ali bi istovremeno ograničile potrošnju na određenim prodajnim mjestima, poput kladionica te trgovina koje prodaju alkohol i cigarete. Upravo ta ograničenja izazvala su najviše negodovanja.
Korisnici upozoravaju kako se takvim pristupom stvara stigmatizacija, jer ih se, kako kažu, neizravno svrstava u skupine koje neodgovorno upravljaju novcem. Naglašavaju da većina obitelji inkluzivni dodatak koristi za osnovne i često vrlo skupe potrebe – lijekove, terapije, medicinska pomagala, režije i svakodnevni život.
Posebno ističu da je inkluzivni dodatak zamišljen kao potpora osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima kako bi lakše premostili prepreke u svakodnevici, a ne kao socijalna naknada čiju bi potrošnju trebalo strogo nadzirati. Upravo zato mnogi smatraju da bi ograničavanje načina trošenja moglo narušiti temeljnu svrhu te pomoći.
Osim pitanja dostojanstva, otvaraju se i konkretni životni problemi. Roditelji i skrbnici pitaju kako će upravljati financijama u situacijama kada je potrebna fleksibilnost – primjerice kod štednje za skuplja medicinska pomagala ili kada je potrebno raspodijeliti sredstva unutar obitelji. Dodatno, zabrinutost izaziva i mogućnost smanjenog pristupa gotovini u hitnim situacijama.
Stručnjaci i udruge upozoravaju kako bi uvođenje ovakvog modela bez individualne procjene potreba moglo dovesti do nejednakog položaja korisnika te potencijalno diskriminirati osobe s invaliditetom u odnosu na ostale građane. Također naglašavaju da bi svako rješenje trebalo biti oblikovano u suradnji s korisnicima, uz uvažavanje njihovih stvarnih životnih okolnosti.
S druge strane, iz nadležnih institucija poručuju kako je cilj projekta unaprijediti sustav i zaštititi javna sredstva, ističući da će se konačna rješenja donositi u dijalogu s korisnicima. Ipak, trenutačna komunikacija ostavila je prostor za nesigurnost i nepovjerenje.
Cijela situacija još jednom otvara šire pitanje – gdje je granica između legitimne kontrole javnih sredstava i prava pojedinca na autonomiju i privatnost. Za korisnike inkluzivnog dodatka odgovor je jasan: pomoć koja im pripada trebala bi ostati upravo to – podrška koja im omogućuje dostojanstven život, a ne sredstvo nadzora.
U vremenu kada se sve više govori o inkluziji, mnogi poručuju da ona ne smije ostati samo riječ, već mora značiti stvarno uvažavanje potreba i prava onih kojima je podrška najpotrebnija.
