Ispitivanje | Festival svjetskog kazališta

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Milo Rau danas je najznačajniji predstavnik dokumentarnog teatra, i dvaput je gostovao na
Festivalu svjetskog kazališta s iznimnim predstavama „Pet lakih komada“ o mračnoj strani
belgijske kolonijalne prošlosti, te „Obitelj“ o kolektivnom samoubojstvu jedne porodice na
sjeveru Francuske. Rau je i filmski redatelj, polemičar, politički aktivist, te se čini da je pravi
redatelj za postavljanje djela Édouarda Louisa. Tekst „Ispitivanje“ napisan je 2021. a režiran
ove godine kao zajednička i vrlo osobna kreacija pisca Édouarda Louisa i redatelja Mila Raua
o sumnji i neuspjehu. „Srce kazališta je isto što i književnosti: pokazati ono što je teško
prikazati. Kazalište ne bi trebalo biti sigurno mjesto”, govori prvi o radu drugog.
Ova predstava je vrhunska demonstracija ranjivosti, a dirljiva izvedba Arnea de Tremeriea,
koji je član danas jednog od najpoznatijih ansambala na svijetu NTGent kojeg vodi Milo Rau,
pokazuje se kao poetska suspenzija i djelo nježno prožeto melankolijom. Osnovna je misao
predstave možemo li umjetnošću pobjeći od svoje povijesti ili je umjetnost samo
svjedočanstvo neuspješnog oslobođenja? U neprestanoj razmjeni o kazalištu i stvarnosti,
postajanju i postojanju, Ispitivanje rehabilitira neuspjeh i koristi istinu kao osvetu u svijetu
laži. Predstava je dosad s velikim uspjehom prikazivana u Parizu, Berlinu i Gentu. Izvodi se
na nizozemskom jeziku s hrvatskim titlovima u subotu 24. runja u 20 sati u Hrvatskom
narodnom kazalištu.
Édouard Louis je pisac, performer, sociolog, politički aktivist na ljevici, ili književni artefakt,
dramsko lice iz predstava i filmova. Na hrvatskom imamo dovoljno objavljenog materijala iz
kojeg možemo pratiti obje ove pretpostavke. Ocean More objavio je njegova prva tri
kanonska romana, a MAMA „Dijalog o umjetnosti i politici“ s Kenom Loachem. Édouard
Louis se rodio krajem listopada 1992. u Hellencourtu, ocu koji je radio u tvornici, i nakon
teške ozljede živio na socijalnoj pomoći, te majci koja je pazila na nemoćne i ostarjele osobe.
U brak s mlađim muškarcem donijela je u miraz djecu iz ranije veze, a Édouard je od početka
slabunjav, piskutavog glasa, ženstven i nježan svima služio za izrugivanje i maltretiranje.
Udarali su ga i vrijeđali otac, majka, stariji brat, suseljani. Dovikivali su mu najpogrdnije
riječi i nerijetko tukli. Dane provode buljeći u televizijske serije, vrlo često se opijaju.
Radnička sredina u romanu nije opisana romantično, kao neiskvaren plebs koji živi od rada i
glasa za ljevicu, već kao kompleksan fenomen koji se iz tradicionalnog bazena socijalističkih
glasača pretvorio u srce rasističkih, nacionalističkih i homofobnih stajališta. To je ona
nevidljiva Francuska koje se svi srame, a ona ih dočeka s impozantnim rezultatima na svakim
izborima. Prva Édouardova knjiga je izašla početkom 2014. godine i izazvala je pažnju zbog
grubih opisa siromaštva i mentaliteta ljudi koji su osuđeni da u njemu žive bez mogućnosti
izlaska. Roman „Raskrstiti s Eddyem“ bio je događaj u francuskoj literaturi, a njegov
dvadeset trogodišnji pisac senzacija. Još veće zanimanje izazvao je drugi roman „Povijest
nasilja“. Roman je skrupulozna rekonstrukcija silovanja, a glavni junak priča ga sestri za
vrijeme povratka u rodno selo. Paralelno se vraćamo u njegovo djetinjstvo, u brojna
zlostavljanja kojima je bio žrtva.
Iduća dva romana „Tko je ubio moga oca“ i „Borbe i preobrazbe jedne žene“, su iskazi o ocu
i majci. Prvi je kratka polimorfna knjiga posvećena Xavieru Dolanu čiji se film „Ubio sam
majku“ parfrazira u naslovu, ali i analiza kaotičnog odnosa oca i sina. Godinama, koliko je
otac invalid prepušten nehumanoj bitci s administracijom, bez prave mirovine, socijalna se
pomoć smanjivala. Svaki novi predsjednik države pridonio je toj dehumanizaciji. Sarkozi,
Holland, Macron…“ Dok je otac iz romana postajao živi leš, majka se, na stanovit način po
uzoru na sina, preobrazila od submisivne žene u odlučnu osobu koja je s četrdeset i pet
napustila muža alkoholičara, upoznala novog muškarca, odselila u Pariz i – možda je čak
sretna. Ono što Louis naglašava u ova dva rukopisa, obrazloženo je u razgovoru s Kenom
Loachem. Kaže da te knjige nisu literatura, već politički manifesti. Pisati o ocu i majci čiji su
životi upropašteni djelovanjem kapitalističke mašinerije, znači pisati protiv književnosti.

Umjetnost se stvara u bijesu protiv buržoaske umjetnosti, a ne kao instrument
samozadovoljstva vladajućih klasa.
Novinar, esejist i predavač Milo Rau studirao je sociologiju, njemački jezik i
romanistiku u Parizu, Zürichu i Berlinu; profesori su mu, među ostalima, bili Tzvetan
Todorov i Pierre Bourdieu. Godine 2007. Rau je osnovao kazališnu i filmsku kuću
pod nazivom Institute of Political Murder / Institut političkog umorstva (IIPM), koju od
tada vodi kao umjetnički ravnatelj. Međunarodnu slavu stekao je svojim re-
kreacijama: studijama slika, govora i društvenih odnosa putem detaljnih imitacija u
obliku  kazališnih scena. Kako počiniti genocid (Hate Radio/ Radio mržnje), kako
podići revoluciju (The Last Days of the Ceausescus/ Posljednji dani Ceausescua) ili
kako raspiriti ksenofobiju (Breivik Statement/ Breivikova izjava). U svojim djelima
postavlja pitanja kako televizija, populizam i pop glazba utječe i oblikuje nas? Kako
se takva apstraktna retorika može prikazati na sceni i kako je onda mi razumijevamo,
i kakav je njezin učinak na nas, publiku?
Njegove produkcije, kampanje i filmovi (Montana, City of Change/ Grad promjena,
The Moscow Trials/ Moskovska suđenja, The Zürich Trials/Ziriška suđenja, The
Civile Wars /Građanski ratovi, The Dark Ages /Mračne godine, The Congo Tribunal
/Sud u Kongu) bili su  pozvani na najvažnije nacionalne i međunarodne festivale, kao
što su Festival u Avignonu, Berliner Theatertreffen i Kunstfestival u Bruxellesu.