U društvu koje obožava ideju “normalnog životnog puta”, roditeljstvo se još uvijek doživljava kao nezaobilazna stanica – nešto što se naprosto mora dogoditi. Ljubav, zajednički život, vjenčanje… i onda djeca. Ako taj scenarij izostane, često slijedi neizbježan niz pitanja: „A kad ćete vi?“ ili još gore – šutnja i čuđenje, kao da nešto s vama ne valja.
No, istina je jednostavna, i često neizrečena: nisu svi parovi spremni za djecu. I još važnije – ne bi ih svi ni trebali imati.
Roditeljstvo je najintenzivniji, najodgovorniji i najzahtjevniji oblik odnosa koji postoji. Nije riječ samo o tome da imate nekoga “svojeg”, nekoga tko će vas naslijediti, nastaviti prezime ili „zaokružiti“ vašu obiteljsku sliku. Djeca nisu produžetak nas – ona su potpuno nova, neovisna bića, koja zahtijevaju pažnju, vrijeme, strpljenje i emocionalnu stabilnost. I iznad svega – želju da ih se voli i vodi kroz život, nesebično i bezuvjetno.
Nažalost, mnogi ljudi postaju roditelji jer „tako treba“. Jer su svi oko njih već u tom filmu. Jer im godine „otkucavaju“. Jer roditelji žele unuke. Jer se boje da će se kasnije kajati. Sve su to pogrešni razlozi. Dijete nikada ne bi smjelo biti rezultat tuđih očekivanja – jer ono neće živjeti s njima, već s vama.
Postoji i druga strana – parovi koji znaju da djecu ne žele. Njih se često doživljava kao sebične, nezrele ili čak hladne. No, nije li upravo suprotno? Nije li iskrenije priznati da niste spremni, ili da jednostavno ne osjećate želju za roditeljstvom, nego donositi dijete na svijet samo zato da biste ispunili normu?
Biti roditelj ne čini vas automatski boljim čovjekom, niti je to jedini put prema ispunjenju. Neki ljudi će pronaći smisao u karijeri, stvaralaštvu, partnerstvu, volontiranju, putovanjima – i to ne bi trebalo biti manje vrijedno.
Zrelost je znati što želiš – i još važnije, što ne želiš. Djeca nisu „korak naprijed“ u vezi – ona su potpuno novo poglavlje koje mijenja sve. I ne, nije za svakoga.
Zato, prije nego što se podlegne pritisku okoline, važno je postaviti sebi iskreno pitanje: „Želim li dijete – i zašto?“ A ako je odgovor „ne“, to ne znači da vam nešto nedostaje. To znači da znate tko ste. A to je rijetkost – i snaga.
Ana (38) i Marko (41), zajedno su već više od deset godina. Imaju stabilne karijere, zajednički stan, putuju, dijele iste vrijednosti. I – nemaju djecu. Ne zato što ne mogu, već zato što ne žele.
„Oboje smo znali od početka da roditeljstvo nije nešto što nas privlači,“ kaže Ana. „Volimo djecu – imamo nećake, kumčad – ali znamo da naš način života ne bi funkcionirao s djetetom. I to je u redu. Radije biramo biti prisutni u životima djece naših bližnjih, nego ući u nešto za što nismo emocionalno posve spremni.“
I dok neki možda njihovu odluku promatraju s nevjericom ili sumnjom, Ana i Marko djeluju sigurnije u svoj izbor nego mnogi parovi koji su postali roditelji „jer je došlo vrijeme“. Njihova povezanost, sloboda i međusobna podrška potvrđuju da smisao života ne dolazi uvijek u obliku kolijevke i dječjih koraka – nekad dolazi u miru sa sobom.
Foto / Arhiva
