Dorotea Šešum, trenerica u Atletskom klubu Slavonija-Žito i bivša uspješna atletičarka, primjer je posvećenosti i ljubavi prema sportu. Svoj put započela je kao sportašica, ali danas prenosi svoje znanje i iskustvo na nove generacije mladih atletičara.
U ovom intervjuu razgovarali smo o njenom sportskom putu, trenerskoj karijeri, te izazovima i radostima koje dolaze s radom u atletici.
Kako ste se počeli baviti atletikom i što vas je privuklo tom sportu?
Tata je taj koji je na ljeto 2009. primijetio da sam dobra u sportskim aktivnostima i tada smo otišli na stadion pogledati jedan trening. Mogu reći da sam se zaljubila na prvi pogled i tako je sve krenulo. Već sljedeći trening sam bila na stazi.
Što vas je motiviralo da iz karijere sportašice pređete u trenerske vode?
Najveća motivacija je bila moja nesretna atletska priča s trenerima i uvjetima za prepone. Također, velika ljubav prema ovom sportu i želja da tu strast prenesem na mlade sportaše. Želim im pružiti sve ono što je potrebno da jednog dana postanu vrhunski sportaši.
Koji vam je najdraži trenutak iz vaše sportske karijere, bilo kao atletičarka ili trenerica?
Puno je dragih trenutaka, ali istaknula bih ulazak u reprezentaciju Hrvatske prije 12 godina, kao i ovogodišnji ulazak moje atletičarke Eve. Dva jednako posebna i draga trenutka koja ću pamtiti cijeli život.
Kako biste opisali svoje početke kao trenerica? Koje ste izazove morali savladati?
Moj početak nije bio težak jer sam već imala devet godina iskustva u atletici i studirala kineziologiju, pa sam znanje brzo mogla primjenjivati u praksi. Imala sam priliku učiti od mnogih trenera, a ključnu ulogu imao je moj tata, koji je moj mentor i glavna podrška. Najveći izazov bio je vjerovati u sebe i svoje znanje, jer je trenerski posao bio nešto novo. No, s voljom i željom za učenjem sve je išlo naprijed.
Što smatrate ključnim elementima u treniranju mladih sportaša?
Najbitnije je znanje trenera, jer su to djeca u razvoju i trening mora biti prilagođen njihovoj dobi. Važan je i odnos trenera sa sportašima, jer sportaš mora vjerovati svom treneru i uživati dolaziti na trening. Svakog sportaša treba gledati kao pojedinca i tako mu se posvetiti.
Kako prilagođavate treninge za različite dobne skupine i razine sposobnosti?
Svaka dobna skupina ima trening prilagođen njihovoj dobi i sposobnostima. Imamo atletsku školu, rekreacijske grupe i napredne grupe po disciplinama. Treninzi se razlikuju po trajanju, intenzitetu i broju treninga tjedno, ovisno o skupini.
Koji je najvažniji savjet koji dajete svojim mladim atletičarima?
Uvijek im govorim da je najvažnije vjerovati u sebe, mene i naš zajednički cilj. Također, ističem da, ako žele biti uspješni atletičari, moraju živjeti sportski život. Svaki detalj čini razliku.
Kako motivirate mlade sportaše da ostanu predani i ustrajni, čak i kad se suoče s izazovima ili ozljedama?
Puno razgovaram s njima jer smatram da je “jaka glava” ključna za uspjeh. Kroz svoje i tuđa iskustva im pokušavam pokazati kako se nositi s izazovima. Kada dođe do ozljede, uvijek tražimo nešto pozitivno iz situacije. Važno je poznavati svakog sportaša, jer svakoga nešto drugo motivira.
Kako se atletika promijenila od vremena kad ste se vi natjecali do danas?
Atletika je značajno napredovala u posljednjih 15 godina. Uvjeti su bolji, kako u klubovima tako i u savezu. Povećao se broj trenera i sportaša, a sustav je danas organiziraniji.
Kakav je vaš trenerski pristup – usredotočujete li se više na tehniku, mentalnu pripremu ili fizičku kondiciju?
Sve je podjednako važno. Tehnika, mentalna priprema i fizička kondicija zajedno čine temelje za zdravog, sretnog i uspješnog sportaša. Mentalna snaga je ključna; ako je glava jaka, sve postaje moguće.
Koje su najvažnije lekcije koje želite prenijeti svojim sportašima, ne samo u sportskom, već i u osobnom smislu?
Učim ih da neuspjeh nije tragedija, već prilika za rast. Također, trud i dosljednost ključni su za postizanje ciljeva. Važno je poštivati protivnika, bez ljubomore i zavisti, te uvijek raditi na sebi.
Koje su vaše kratkoročne i dugoročne ambicije kao trenerica?
U sljedeće dvije godine želim nastaviti osvajati državne medalje, imati reprezentativce, postizati državne rekorde i ostvariti norme za velika natjecanja. Dugoročno, san mi je da moji preponaši ostvare normu za Europska i Svjetska prvenstva, pa čak i za Olimpijske igre.
Imate li uzore u svijetu sporta ili trenerskog posla koji vas inspiriraju?
Najveći uzor mi je tata i pokojni trener Ico. Tata je moja glavna podrška, mentor i učitelj, a njegov put je nešto čemu se divim. Nadam se da ću jednog dana biti trener poput njega.
Kako provodite slobodno vrijeme i koje hobije imate izvan atletike?
Slobodno vrijeme volim provoditi na vikendici, u prirodi, s prijateljima i obitelji. Volim crtati, izrađivati stvari i kuhati, posebno pripremati slatko. I dalje treniram rekreativno, pa sam većinu dana na stadionu. Atletika je jednostavno moj život.
Što vam predstavlja najveću satisfakciju u radu s mladima i u trenerskoj karijeri?
Najveća satisfakcija je gledati njihov napredak i uspjehe. Ispunjava me znati da doprinosim njihovom razvoju, ne samo kao sportaša, nego i kao osoba. Također, ponosna sam na pozitivno okruženje i zajedništvo koje smo stvorili.
Dorotea Šešum svojim primjerom pokazuje kako ljubav prema sportu može postati životni poziv. Od atletičarke do trenerice, njen put obilježen je strastvenim radom i nesebičnim dijeljenjem znanja. S ambicijama za budućnost i snažnom vizijom, sigurno će i dalje inspirirati mnoge mlade sportaše na putu prema njihovim ciljevima.
Foto / Privatni album