Aronija je rod listopadnih grmova koji se sastoji od dviju vrsta, podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike. Grm aronije naraste najčešće 1-6 m, bujnog je rasta, a ljudi je rezidbom oblikuju kao manje drvo. Najčešće obitava u vlažnim šumama i močvarama. Aroniju često ljudi uzgajaju kao ukrasnu biljku. Poznato je kako su nakon nuklearne katastrofe u Černobilu plodovi aronije korišteni za ublažavanje zdravstvenih tegoba ozračenih osoba. Zbog visokog stupnja otpornosti na mraz, izdrži zimu i do -47°C. Zato je mnogi nazivaju sibirska borovnica. Tako se aronija počela uzgajati u Rusiji, Finskoj i Švedskoj. Također je otporna i na sušu, kukce, zagađenja i bolesti.
Oprašuju je pčele i vjetar, a u jesen listovi mijenjaju boju u crvene nijanse. Listovi aronije su jednostavni, poredani naizmjenično. Cvjetovi su mali, sastoje se od pet latica i pet čašičnih listića. Plodovi su joj bobice koje nisu jestive svježe jer su gorka okusa (osim crvenoplodne aronije), ali se često koriste u pripremi vina, džema, čaja, sirupa, kompota, likera, idt. Također se koriste kao začin i boja u pićima i jogurtima. Plodovima aronije se hrane ptice, te njezine sjemenke rasprostranjuju izmetom.
- Crvenoplodna aronija (lat. Aronia arbutifolia) naraste 2-4 m u visinu, rjeđe 6 m. Listovi su joj 5-8 cm široki. Cvjetovi su joj bijeli ili blijedo ružičasti, otprilike 1 cm široki. Plod je jestiv,crven, 4-10 mm širok i otporan na zimu.
- Crnoplodna aronija (lat. Aronia melanocarpa) naraste u visinu malo manje od 1 m, a rijetki primjerci su narasli 3 m. Listovi su najčešće 6 cm široki. Cvjetovi su bijeli, imaju 1.5 cm širine. Ispočetka je plod crvene boje. Kad naraste, plod je crne boje, veličine 6-9 mm.
- Ljubičastoplodna aronija (lat. Aronia × prunifolia) hibrid. Cvijeta od travnja do srpnja. Plod joj je tamnoljubičaste do crne boje, 7-10 mm širok.
Prva uzgojna sorta stvorena je od strane ruskog biologa i pomologa Ivana Vladimiroviča Mičurina još krajem 19. stoljeća, uz napomenu da se uzgoj počeo širiti tek nakon njegove smrti 1935,uz neophodno isticanje da je danas i znanstveno dokazano da se kod ove prve poznate sorte radi o hibridu aronije i jarebike.Dotični je uzgojio i više drugih međurodnih hibrida aronije i jarebike(“Burka;”Likjornaja”,”Titan”),po današnjim genetskim istraživanjima u hibride ovog porijekla spadaju i sorte “Viking”, “Nero”,”Aron”,”McKenzie” i “Galicjanka”(“Viking” i “Nero”=75% aronija+25% jarebika).Prve uzgojne površine bile su posađene 1946. u Altajskoj oblasti današnje Rusije ( nakon 10 godina probnog uzgoja!), a 1969. je tamo pod aronijom bilo oko 1000 ha.Oko 1948. zasađena je i u okolici ondašnjeg Lenjingrada i to oko 40 ha.Godine 1953. počinje je se saditi i u tadašnjoj Latvijskoj SSR.Također je se počinje saditi i u Estonskoj SSR oko 1958.U razdoblju pedesetih godina prošlog stoljeća aronija se uzgajala u 29 oblasti Sovjetskog saveza. 1984. godine u Rusiji tj.ondašnjem SSSR-u se aronija uzgajala na nekih 17 800 hektara,većinom za dobivanje soka(1971. oko 5400 ha!).
Aronija je dospjela u Europu iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, njene plodove su sušili i upotrebljavali za zimske pogače. Aroniju kao hranu i lijek su prvi počeli upotrebljavati sjevernoamerički Indijanci. Kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili njime, plodove su sušili i mljeli, te miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su hrana za zimu, te lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba. Osim zrelih plodova, sjevernoamerički Indijanci su kao lijek upotrebljavali i listove i koru aronije. Ljeti su sušili listove i koru, pripremali su čaj, koji su koristili kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja iz rana. U Europi je aronija privukla pažnju zbog svoje ljepote, jer su njeni bijeli cvjetovi jedni od najljepših cvjetova grmolikih biljaka. Godine 1972. Crnoplodna aronija je primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. Prvi put se je u Europi spominje oko 1816. u Ukrajini,te je sve do početka dvadesetog stoljeća uzgajana isključivo kao ukrasni grm.Jednom su je u većoj količini posadili također u Sloveniji, no nije bila posebno dobro prihvaćena, prije svega zbog nepoznavanja ljekovitih svojstava, koja aronija nudi.nas
U bivšoj Njemačkoj demokratskoj republici uzgoj je započeo oko 1976.
Uzgoj u SAD,znači zemlji porijekla aronije započeo je oko 1997.
Uzgoj u Zapadnoj Europi započinje nekih 15,20 godina prije nego u SAD,prije svega u Danskoj,Finskoj i Švedskoj.Danas su najveći proizvođači Ruska Federacija,Poljska,Češka i Slovačka.
U Hrvatskoj se biljka uzgaja oko 7 godina,no broj proizvođača stalno raste,uz napomenu da se biljka intenzivno kod nas uzgaja na svega oko 20 ha(2013.! 2018. jedan izvor navodi 100 ha kao površinu po aronijom u Republici Hrvatskoj)
Aronija je prava riznica biološki aktivnih spojeva (preko 300). Čisti krv, jača cirkulaciju, snižava kolesterol i krvni tlak, djeluje protuupalno.Svježi plodovi aronije imaju najveći antioksidativni kapacitet među svim bobičastim i ostalim voćem istraživanim do sada, a mjerenim po ORAC i TEAC standardima – više nego dvostruko više od borovnice ili oko dva puta više od crnog ribiza ( treba naglasiti da ovi podaci izrazito variraju od izvora do izvora!). Mnogobrojne epidemiološke studije ukazuju na snažnu povezanost između unosa aronije i smanjenja smrtnosti zbog srčanih oboljenja, tumora i drugih degenerativnih bolesti, odnosno smanjenje ili odgađanje razvoja navedenih bolesti, kao i starenja.(wikipedia)
Foto/obitelj.hr
