U današnjem društvu, koje se često hvali napretkom u inkluziji i ljudskim pravima, svakodnevno svjedočimo situacijama koje otkrivaju duboke pukotine u našem kolektivnom moralu – osobito kada su u pitanju osobe s invaliditetom. Jedan od najočitijih i najosjetljivijih primjera jest korištenje parkirališnih mjesta rezerviranih za osobe s invaliditetom.
Iako su ta mjesta namijenjena onima kojima su zaista nužna – osobama koje koriste invalidska kolica ili imaju ozbiljna ograničenja u kretanju – nerijetko ih zauzimaju osobe koje formalno imaju iskaznicu, ali funkcionalno nisu u istoj potrebi.
Republika Hrvatska izdala je iskaznice za besplatno parkiranje brojnim osobama s različitim vrstama invaliditeta, no pritom nije jasno definirala prioritete. Posljedica toga je da osobe koje mogu hodati, iako možda imaju dijagnozu koja im formalno daje pravo na iskaznicu, često zauzimaju jedina dostupna mjesta osobama koje se kreću pomoću kolica. I sve to – s pečatom države.
Empatija bez pravde – je li to moguće?
Zabrinjavajuće je što čak i među osobama s invaliditetom dolazi do nerazumijevanja i nemoralnih postupaka. Empatija, koja bi trebala povezivati ljude sa sličnim izazovima, ponekad ustupa mjesto osobnom interesu i zloupotrebi prava. Pitanje koje se sve češće postavlja među građanima, ali i unutar same zajednice osoba s invaliditetom, jest: Gdje nestaje ljudskost kad pravo postoji, ali potreba ne postoji u istoj mjeri?
Mnogi se pitaju – kako netko s blažom vrstom invaliditeta, tko se slobodno kreće i bez pomoći ulazi i izlazi iz automobila, ne osjeća odgovornost prepustiti mjesto onome tko bez tog mjesta ne može normalno funkcionirati?
Institucije – nijemi promatrači
Dok se svakodnevno događaju ove nepravde, nadležne institucije šute. Iako su one izdale iskaznice, rijetko ih zanima tko ih i kako koristi. Ne postoje mehanizmi kontrole, niti sankcije za one koji moralno zlorabe sistem – iako formalno imaju pravo. Ovakva praksa šalje jasnu poruku: zakon je dovoljan, etika je nevažna.
Kako biti čovjek – i kako riješiti problem?
Rješenje ovog problema ne leži samo u zakonima, nego i u savjesti. Potrebna je edukacija, javne kampanje, ali i revizija postojećeg sustava dodjele iskaznica. Država mora jasno razlikovati vrste i stupnjeve invaliditeta kada se radi o privilegijama poput parkirališnih mjesta.
Možda ne možemo očekivati da svaka osoba pokaže empatiju, ali možemo zahtijevati od institucija da uvedu reda. Tehnologija poput QR kodova, aplikacija za prijavu zlouporaba i češće kontrole mogu biti dio rješenja. No najvažniji alat ostaje – ljudskost.
Jer biti čovjek ne znači iskoristiti ono što ti zakon dopušta, već prepoznati kad tvoje pravo znači nepravdu za drugoga.
Foto / Screenshot
