Ženska košarka dijeli sudbinu naših ostalih ekipnih sportova, možda čak i malo težu, zbog broja velikih natjecanja. Imamo ih manje i manji broj mjesta na tim natjecanjima, kaže ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja i naša najbolja košarkašica svih vremena
Zagrebu je početkom godine otvoren stalni postav Hrvatskog športskog muzeja, na čijem čelu je od 2018. godine Danira Bilić, naša najbolja košarkašica svih vremena.
Ideja za stalni postav, kaže ravnateljica muzeja, nije nova, no trebalo je proći puno godina dok ona nije konačno i realizirana.
– Zapravo je to bila ideja od samog početka, to mi je bio jedan od motiva da se javim na natječaj i to u razgovoru s bivšom ravnateljicom koja je odlazila u mirovinu. Ideja je postojala od ishodišne točke muzeja kada je Bučarova građa došla u prostore tadašnjeg Zavoda za fizičku kulturu, koji je kasnije prerastao u visoku školu, današnji Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Oduvijek je, dakle, postojala ideja i želja da se osnuje Muzej za fizičku kulturu, pa Sportski muzej, na kraju i Hrvatski športski muzej. Još je Živko Radan napravio jednu izložbu u prostoru Kineziološkog fakulteta 1980. pa su onda i Zdenko Jajčević i Đurica Bojanić napravili u Praškoj jednu izložbu koja je trebala prerasti u postav. Međutim, nikad nije bilo dovoljno prostora. Tako da, na neki način, višedesetljetnu želju da se otvori stalni postav smo nekako uspjeli ostvariti krajem prošle godine, rekla je Danira Bilić u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja pojasnila je i s čime sve danas muzej raspolaže, kako je zamišljen i što je dio stalnog postava.
– Zahvaljujući našoj prethodnici, a i ciljanom prikupljanju građe proteklih godina, muzej danas raspolaže iznimno bogatim fundusom. U muzeju se nalazi oko 500 tisuća predmeta, fotografija, negativa, časopisa, knjiga i dokumenata. U ovom stalnom postavu trenutno je izloženo oko tisuću predmeta i približno 500 fotografija. Cijeli postav zapravo kronološki prati osnivanje i utemeljenje i razvoj sporta u Hrvatskoj, od druge polovice 19. stoljeća pa do današnjih dana.U podrumu se nalazi cjelina utemeljenja i razvoja sporta, a u prizemlju imamo cjelinu s najvećim uspjesima od neovisnosti Hrvatske do danas. Kako je sport živi organizam i uspjesi koji se događaju danas, sutra su već povijest, pokušali smo i nadam se da smo to uspjeli napraviti muzej koji će pratiti taj karakter sporta. On je prilagodljiv, on je modularan, on je interaktivan, multimedijalno orijentiran u prikazu sadržaja, što nam omogućava da jednom godišnje, možda i više po potrebi, da se rade izmjene i nadopune stalnog postava. Iako se postav prostire na nekih 500 metara kvadratnih, i zbog toga su i kriteriji dosta visoki, kompromis tom nedostatku prostora je multimedija.
Posebnu vrijednost stalnom postavu stoga daje iznimno velik broj donatora. Skoro sve najbolje hrvatske sportašice i sportaši, koje je na ovom mjestu nemoguće navesti, donirali su svoje vrijedne sportske uspomene.
– Te su donacije dobra ilustracija. U razgovoru sa sportašima shvatila sam da oni većinom čuvaju medalje i pehare, ali tekstil, dokumente, sportsku opremu i rekvizite ne čuvaju. Tekstil se dijeli prijateljima, a u ekipnim sportovima uobičajeno je i da na velikim natjecanjima sportaši promjene svoj dres s igračima protivničke ekipe. I Hrvoje Horvat Cveba je 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu nakon finalne utakmice zamijenio dres s igračem iz Čehoslovačke. Kad smo prije par godina bili kod njega u Bjelovaru, jedini dres koji je imao je onaj koji je nosio kad se opraštao od svoje igračke karijere i od Rukometnog kluba Bjelovar, na koji su mu se suigrači potpisali. I njega ćete vidjeti u muzeju. No, Horvat mi je rekao i da će pokušati stupiti u kontakt s igračem s kojim je mijenjao dres u Münchenu. Nakon možda pola godine nazvao me i rekao da je dobio dres natrag i tako se sada nakon više od 50 godina može vidjeti dres u kojem je Hrvoje Horvat igrao finalnu utakmicu na Olimpijskim igrama.
Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša kaže da ovo nije muzej za jednokratan posjet, nego mjesto kojem će se publika vraćati. Zašto bi mu se vraćala?
– Iz više razloga. Prvo, dosta sportaša i ne samo sportaša koji su došli je reklo da im nije bilo dovoljno vremena da sve razgledaju. Igor Boraska je bio dva sata i rekao da će se morati vratiti jer je sve dosta slojevito prikazano. Znači, kad dođe unutra, svaka cjelina ima onaj tekstualni dio, pa imate iznad svake vitrine u podrumu led ekran s nekakvim videom, a u prizemlju s projekcijama. Onda imate touchscreen ekrane u s dodatnim informacijama, imate onu knjigu, također s projekcijom, o Bučaru i njegovu životu. Toliko je tih sitnih predmeta i toliko interaktivnih stanica da ako se želite nečemu posebno posvetiti, onda vam samo za jednu cjelinu treba jedan dolazak.
Danira Bilić je i predsjednica Nacionalnog vijeće za sport, stručnog i savjetodavnog tijela Hrvatskoga sabora koje se brine za razvoj i kvalitetu sporta u Republici Hrvatskoj. O tom tijelu javnost malo zna.
– Moje mišljenje je da mi ne trebamo biti tijelo koje će biti jako vidljivo, davati intervjue i koristiti medije za svoje ciljeve. Upravo zbog pozicije koji imamo kao savjetodavno tijelo, da se može ići izravno prema nadležnom ministarstvu. Ne samo nadležnom ministarstvu za područje sporta, nego i za područje financija zato što je ono usko vezano uz problematiku, ali i prema drugim resorima koji se dotiču područja sporta. To je prednost Nacionalnog vijeća i kroz cijelo ovo proteklo vrijeme rijetko se kad dogodilo da se odbije neki prijedlog Vijeća, uvijek uz neko argumentirano obrazloženje. Ne umišljam si da mi uvijek možemo imati cijelu sliku u glavi, a uglavnom su naši prijedlozi prihvaćani. Mislim da je to dobar model na koji Nacionalno vijeće za sport može funkcionirati. Već su neki pitali zašto Nacionalnog vijeća nema u medijima, ali ja ne vidim da je to naša funkcija.
Naravno da bi se s Danirom Bilić mogao napraviti cijeli razgovor samo o košarci, naročito onoj ženskoj.
View this email in your browserDanira Bilić: Sport je živi organizam i uspjesi koji se događaju danas, sutra su već povijest Ženska košarka dijeli sudbinu naših ostalih ekipnih sportova, možda čak i malo težu, zbog broja velikih natjecanja. Imamo ih manje i manji broj mjesta na tim natjecanjima, kaže ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja i naša najbolja košarkašica svih vremena Zagrebu je početkom godine otvoren stalni postav Hrvatskog športskog muzeja, na čijem čelu je od 2018. godine Danira Bilić, naša najbolja košarkašica svih vremena. Ideja za stalni postav, kaže ravnateljica muzeja, nije nova, no trebalo je proći puno godina dok ona nije konačno i realizirana. – Zapravo je to bila ideja od samog početka, to mi je bio jedan od motiva da se javim na natječaj i to u razgovoru s bivšom ravnateljicom koja je odlazila u mirovinu. Ideja je postojala od ishodišne točke muzeja kada je Bučarova građa došla u prostore tadašnjeg Zavoda za fizičku kulturu, koji je kasnije prerastao u visoku školu, današnji Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Oduvijek je, dakle, postojala ideja i želja da se osnuje Muzej za fizičku kulturu, pa Sportski muzej, na kraju i Hrvatski športski muzej. Još je Živko Radan napravio jednu izložbu u prostoru Kineziološkog fakulteta 1980. pa su onda i Zdenko Jajčević i Đurica Bojanić napravili u Praškoj jednu izložbu koja je trebala prerasti u postav. Međutim, nikad nije bilo dovoljno prostora. Tako da, na neki način, višedesetljetnu želju da se otvori stalni postav smo nekako uspjeli ostvariti krajem prošle godine, rekla je Danira Bilić u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora. Ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja pojasnila je i s čime sve danas muzej raspolaže, kako je zamišljen i što je dio stalnog postava. – Zahvaljujući našoj prethodnici, a i ciljanom prikupljanju građe proteklih godina, muzej danas raspolaže iznimno bogatim fundusom. U muzeju se nalazi oko 500 tisuća predmeta, fotografija, negativa, časopisa, knjiga i dokumenata. U ovom stalnom postavu trenutno je izloženo oko tisuću predmeta i približno 500 fotografija. Cijeli postav zapravo kronološki prati osnivanje i utemeljenje i razvoj sporta u Hrvatskoj, od druge polovice 19. stoljeća pa do današnjih dana. U podrumu se nalazi cjelina utemeljenja i razvoja sporta, a u prizemlju imamo cjelinu s najvećim uspjesima od neovisnosti Hrvatske do danas. Kako je sport živi organizam i uspjesi koji se događaju danas, sutra su već povijest, pokušali smo i nadam se da smo to uspjeli napraviti muzej koji će pratiti taj karakter sporta. On je prilagodljiv, on je modularan, on je interaktivan, multimedijalno orijentiran u prikazu sadržaja, što nam omogućava da jednom godišnje, možda i više po potrebi, da se rade izmjene i nadopune stalnog postava. Iako se postav prostire na nekih 500 metara kvadratnih, i zbog toga su i kriteriji dosta visoki, kompromis tom nedostatku prostora je multimedija. Posebnu vrijednost stalnom postavu stoga daje iznimno velik broj donatora. Skoro sve najbolje hrvatske sportašice i sportaši, koje je na ovom mjestu nemoguće navesti, donirali su svoje vrijedne sportske uspomene. – Te su donacije dobra ilustracija. U razgovoru sa sportašima shvatila sam da oni većinom čuvaju medalje i pehare, ali tekstil, dokumente, sportsku opremu i rekvizite ne čuvaju. Tekstil se dijeli prijateljima, a u ekipnim sportovima uobičajeno je i da na velikim natjecanjima sportaši promjene svoj dres s igračima protivničke ekipe. I Hrvoje Horvat Cveba je 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu nakon finalne utakmice zamijenio dres s igračem iz Čehoslovačke. Kad smo prije par godina bili kod njega u Bjelovaru, jedini dres koji je imao je onaj koji je nosio kad se opraštao od svoje igračke karijere i od Rukometnog kluba Bjelovar, na koji su mu se suigrači potpisali. I njega ćete vidjeti u muzeju. No, Horvat mi je rekao i da će pokušati stupiti u kontakt s igračem s kojim je mijenjao dres u Münchenu. Nakon možda pola godine nazvao me i rekao da je dobio dres natrag i tako se sada nakon više od 50 godina može vidjeti dres u kojem je Hrvoje Horvat igrao finalnu utakmicu na Olimpijskim igrama. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša kaže da ovo nije muzej za jednokratan posjet, nego mjesto kojem će se publika vraćati. Zašto bi mu se vraćala? – Iz više razloga. Prvo, dosta sportaša i ne samo sportaša koji su došli je reklo da im nije bilo dovoljno vremena da sve razgledaju. Igor Boraska je bio dva sata i rekao da će se morati vratiti jer je sve dosta slojevito prikazano. Znači, kad dođe unutra, svaka cjelina ima onaj tekstualni dio, pa imate iznad svake vitrine u podrumu led ekran s nekakvim videom, a u prizemlju s projekcijama. Onda imate touchscreen ekrane u s dodatnim informacijama, imate onu knjigu, također s projekcijom, o Bučaru i njegovu životu. Toliko je tih sitnih predmeta i toliko interaktivnih stanica da ako se želite nečemu posebno posvetiti, onda vam samo za jednu cjelinu treba jedan dolazak. Danira Bilić je i predsjednica Nacionalnog vijeće za sport, stručnog i savjetodavnog tijela Hrvatskoga sabora koje se brine za razvoj i kvalitetu sporta u Republici Hrvatskoj. O tom tijelu javnost malo zna. – Moje mišljenje je da mi ne trebamo biti tijelo koje će biti jako vidljivo, davati intervjue i koristiti medije za svoje ciljeve. Upravo zbog pozicije koji imamo kao savjetodavno tijelo, da se može ići izravno prema nadležnom ministarstvu. Ne samo nadležnom ministarstvu za područje sporta, nego i za područje financija zato što je ono usko vezano uz problematiku, ali i prema drugim resorima koji se dotiču područja sporta. To je prednost Nacionalnog vijeća i kroz cijelo ovo proteklo vrijeme rijetko se kad dogodilo da se odbije neki prijedlog Vijeća, uvijek uz neko argumentirano obrazloženje. Ne umišljam si da mi uvijek možemo imati cijelu sliku u glavi, a uglavnom su naši prijedlozi prihvaćani. Mislim da je to dobar model na koji Nacionalno vijeće za sport može funkcionirati. Već su neki pitali zašto Nacionalnog vijeća nema u medijima, ali ja ne vidim da je to naša funkcija. Naravno da bi se s Danirom Bilić mogao napraviti cijeli razgovor samo o košarci, naročito onoj ženskoj. – Jako se puno već priča o problemima kolektivnih sportova u Hrvatskoj. Svi ti problemi koji se spominju u medijima, u ženskom dijelu tog sporta, bez obzira kojeg sporta, su puno veći. Ženska košarka dijeli sudbinu ostalih ekipnih sportova, možda čak i malo težu. Zašto je ona malo teža? Po mojom mišljenju zbog broja velikih natjecanja. Imamo ih manje i manji broj mjesta na tim natjecanjima. Naše svjetsko prvenstvo nije svake dvije, nego svake četiri godine. U košarci danas gotovo svaka država – njih 212 – ima svoje nacionalne košarkaške saveze. Ako idete na europsko prvenstvo imate 16 država koje se kvalificiraju, a ne 24 kao kod muške košarke ili kao kod nekih drugih sportova, a ako idete na svjetsko prvenstvo opet imate 16, a ne 32 mjesta kao neki drugi. Budimo realni, mi smo mala država s malim brojem djece uključene u sport, a iz te male grupe se kasnije generiraju vrhunske sportašice. Nekako uspijevamo mlađim uzrasnim kategorijama, sad smo u svim tim kategorijama u A diviziji, što je za nas veliki uspjeh. Mi smo zapravo postali razvojna liga jer sve igračice nam odlaze već kad dođu one godine kada se ide na fakultet. Ako su dovoljno dobre, dobiju ili financijske ponude ili idu u Ameriku. Nama je u interesu da ako već odlaze, da odlaze u što bolje klubove i na što bolja sveučilišta jer će imati bolje košarkaške programe, bolje će se razvijati i paralelno s tim će biti bolje za reprezentaciju. Za jači razvoj i za zadržavanje košarkašica potrebni su novi izvori financiranja.Država stvarno puno ulaže, no nikad neće moći biti dovoljno kao kad imate jaka ulaganja iz gospodarstva, zaključuje Danira Bilić.
