Kako sam i sama kretala na dijetu, našla sam se u moru informacija, savjeta i trikova za mršavljenje.Naravno, svaki je prijatelj osjetio potrebu da ubaci svoj tajni sastojak u moju dijetu, i hvala im na tome, makar bih realno dobila vjerojatno još dvadeset kila da sam ih sve poslušala i učinila kako su mi savjetovali.
* Ne jedi iza 18h, jedi stalno ali malo, kad si gladna pij puno vode, žvači mrkvu…
* Pukao mi je film i primjetila sam na svome hladnjaku galantno obješenu UN dijetu…
Prolazila sam par dana kraj nje, mrsko smo se gledale – ona mene, a bome i ja nju. Trebalo mi je par dana da u potpunosti razvijem inat prema tom komadu papira i da me natjera da se zapitam koliko to puta otvaram frižider i jesam li doista gladna?
Činjenica je da sam niska rastom i da imam previše kilograma. Sama sebe ne vidim kao debelu osobu, što mi je dodatno predstavljalo problem u odlučivanju. Tješila sam se da sam mlada i da me svi oni opasni dijelovi pretilosti još neće uhvatiti, poput dijabetesa ( koji bi se uz moju celijakiju sasvim kulturno nadovezao ) i oštećenja vida, problema sa srcem i slično, ali s obzirom na to da živim u jednom brdovitom kvartu grada Zagreba, primjetila sam da sam prestala izlaziti van jer mi je bilo naporno uzbrdo ići kući, te sam eskivirala bilo kakve izlaske koji nisu bili prijeko potrebni.
Prošli sam tjedan krenula s bratom u šumu gdje smo trebali odraditi photoshoot i na pola puta uzbrdo, srce mi je počelo sumanuto kucati i pluća su mi se stisnula, disanje je postalo bolno. Problijedila sam i popila vode. Nekako smo pregurali fotografiranje, i došla sam doma, ušla u kadu punu kipuće vode s komadom papira i olovkom. Zapisala sam što mi se desilo i napravila sam si podsjetnik zašto je vrijeme za dijetu. Nema to veze toliko s činjenicom da me se moja mama srami kad smo vani ili da su mi odmalena govorili da sam debela, čak i kad sam bila samo bucka, što je u osnovnoj školi bilo i slatko. Uz dodatnu strku, frku i životne probleme, kilice su se skupljale, a ja sam sebe i dalje gledala u nekom drugom tijelu, kakvo sam htjela imati.
Iduće sam jutro krenula na dijetu, uz maminu punu podršku.
Prvi dan – doručak dvije voćke. Mrak. Krenem guliti bananu i čitam dalje, i vidim da piše da se ne smiju jesti upravo banane. Ironično se nasmijem i kažem sama sebi * je, da.. zašto bih bila sita kada mogu biti gladna?
* Uzmem dvije kruške, očistim koru i pojedem ih…
Radim, a želudac urla da je gladan. Bilo je pola dvanaest, meni se ruke tresu. Fali mi nešto slatko, nešto bi pojela. Ponovno gledam u papir na hladnjaku i prolazim kraj njega držeći škare u ruci suptilno mu prijeteći.
Ručak – tri komada mesa, ili jaja te se dio obroka može zamijeniti sirom. Stavila sam peći kruh, i kuhati jaja jer smo u zadnje vrijeme jako tanki s novcem i meso je postalo nedjeljna gozba, a ne svakodnevna opcija. Uz celijakiju imam i osjetljivost na laktozu, mliječne proizvode, pa mi smetaju i jaja ali sam se sjetila kako ona mogu prijati kad su kuhana, pa sam ih napravila uz šnitu kruha i zelenu salatu. Naravno da mi je većinu dana bilo muka, a kolegica koja sa mnom radi tri je puta dobila otkaz nagovarajući me da odem u trgovinu po čips, čokoladu i coca colu, jer sam joj nemoguća. Da, bila sam veliki junkie o Coca Coli.
Nisam se vagala dobrih godinu dana i odlučila sam na papiru pratiti skidanje kila. Odlazim u kupaonu i ista spika kao i sa papirom na frižideru. Prijetim ja vagi, prijeti ona meni. Iz inata je nagazim, onako pošteno kao da je to boli, i ona mi vrlo stručno uzvraća udarac prikazujući gotovo dvadeset kilograma koje sam natukla u protekle godinu i pol. To je boljelo.
Uzimam papir, pišem i plačem. Nisam ni krenula, a dosta mi je. Na sekundu pomišljam o time kako bi se najlakše bilo ubiti, a onda se prenem i zveknem si šamarčinu. Budala….
Danas mi je voćni dan. Ujutro sam se ustala malo kasnije no inače, pa sam pojela samo jednu voćku do ručka. Mama mi je pripremila punu zdjelu na kockice nasjeckanog voća. Jedem u svojoj sobi, jer znam da je nedjelja i da oni jedu nešto fino, ali mi to uopće ne igra preveliku ulogu u hranjenju, ja sam odlučila i to je to. U mojoj se salati nalazi zbilja svašta: od krušaka, jabuka i mandarina preko grožđa i banana. Moram napomenuti da se mama dobrano potrudila, do te mjere da je iz grožđa povadila koštice. Volim kad se trudi i kad me pazi.
Na ovoj sam dijeti bila i prije. Izgubila sam lijepe kilice prije mora, koje sam kasnije i vratila. Ne zato što dijeta ne valja, već jer nisam imala kontrole i desile su se mnoge ružne stvari, a hrana je bila moja svojevrsna utjeha.
Shvatila sam da mi je dosta sjedenja pred kompjuterom i pitanja zašto je 80 % mojih prijateljica u dugim vezama ili braku i zašto se ja uvijek lijepim na budale. Uvijek sam bila veliki protivnik biranja partnera sudeći po fizičkom izgledu, ali je činjenica da sam se i ja zbog svog izgleda uvelike promijenila. Sve mi je veći napor cerekati se i biti optimista, a do prije 10 godina nisam mogla zamisliti da ću ikada biti drugačija osoba, kamoli depresivna!
Da se razumijemo, meni su trideset i četiri godine. Imam svoju firmu godinama , to se ipak za nešto računa, zar ne? Radim s ljudima i ne mogu si dozvoliti ići na sastanke sa tri broja prevelikim majicama samo zato što mislim da mi vizualno pokrivaju trbuh i guzu. Došlo je vrijeme da se i ja sredim. Ne zbog nikog drugog, da se razumijemo… nego zbog SEBE….
Iva
