Zagreb je ovog vikenda svjedočio jednom od onih kazališnih trenutaka koji se pamte cijeli život. Hrvatska publika napokon je dočekala gostujuću izvedbu Andrićeve “Na Drini ćuprije” u interpretaciji Tihomira Stanića, jednog od najcjenjenijih glumaca regije, koji je ovu monodramu izveo u intimnom prostoru foajea Hrvatskog narodnog kazališta. Umjesto klasične predstave, gledatelji su dobili iskustvo. Živo, emotivno i duboko osobno putovanje kroz Andrićev svijet, koje je Stanić prenio s takvom snagom da se činilo kako riječi same oblikuju prostor i vrijeme.
Publika je svjedočila večeri kakva se ne zaboravlja. Umjesto scenografije i velikih efekata, pozornicu je ispunila samo riječ. Ali izgovorena s tolikom snagom, strašću i razumijevanjem da je postala opipljiva. Stanićev glas, mirnoća, pa zatim emocija koja se razlijeva prostorom, prenijeli su sve ono što Andrićeva proza nosi u sebi: tišinu vremena, bol naroda, ljepotu jezika i trajnost mosta kao simbola.
„Na Drini ćuprija“ u Stanićevoj interpretaciji nije adaptacija, nego hommage. Dvadeset godina glumac je posvetio Andrićevu djelu, a svaka riječ koju izgovara zvuči kao da nastaje sada, pred nama. Tekst ne čita, on ga živi. Postaje pripovjedač, svjedok i lik istodobno. U jednom trenutku Mehmed-paša Sokolović, u drugom glas naroda, u trećem tiha misao samog Andrića. Publika je kroz njegove riječi prošla stoljećima Višegrada, svjedočila gradnji mosta, povijesnim lomovima, ljudskim sudbinama, i onome što je Andrić znao bolje od svih, tihoj patnji i dostojanstvu malog čovjeka.
Povijesni zidovi foajea HNK, prigušeno svjetlo i gotovo obiteljska blizina između glumca i gledatelja stvorili su osjećaj zajedništva. Kao da je svatko od prisutnih na trenutak zakoračio na onaj čuveni most na Drini.
Stanićev minimalistički pristup bez rekvizita, bez glazbe, bez kulisa razotkrio je srce književnosti u njezinu najčišćem obliku. Tekst je njegov partner, a publika suputnik. U njegovoj izvedbi svaka rečenica postaje slika, svaka stanka ima težinu, a svaka emocija odjekuje dugo nakon završetka.
„Kad sam savladao tekst Na Drini ćuprija, znao sam da sam pronašao nešto što me vodi kroz život i kao glumca i kao čovjeka. Nikada više nisam morao brinuti hoću li pronaći pravu riječ, jer govorim ono što osjećam važnim“, rekao je Stanić na susretu s publikom, dodajući kako je svaka izvedba izgovorena srcem.
Nakon završetka predstave uslijedilo je ono rijetko, ali najiskrenije kazališno priznanje – dugi “bravo!”, nego “hvala”. Hvala što nas podsjećaš na snagu riječi, što nas mostom, tim istim mostom iz tišini zakletosti povezuješ sa sobom.
Most između umjetnosti i života još jednom je pokazao da ne zastarijeva.
U vremenu brzih sadržaja i površnih doživljaja, Stanić je dao kazalištu ne samo nadu, nego i dubinu. Iako je izvedba trajala nešto više od sat vremena, ono što je ostalo u publici bilo je veliko. Ponekad je dovoljan jedan glumac i jedna knjiga da bi nastalo nešto što spaja svjetove.
Pokrovitelj monodrame “Na Drini ćuprija” i izvedbe Tihomira Stanića u Hrvatskom narodnom kazalištu bio je Zepter Hrvatska, na čelu s direktorima Katom i Igorom Pavlović.
Promo
