Posljednjih mjeseci i godina, gotovo svakodnevno nas kroz medije bombardiraju prizori rata – bilo da se radi o sukobima u Ukrajini, Iranu, Palestini… ili drugim dijelovima svijeta. Granice su daleko, ali osjećaj nesigurnosti sve je bliži. Što ako se dogodi i kod nas? Kako uopće ostati psihički stabilan kad je rat, iako geografski udaljen, psihološki sveprisutan?
Ovo pitanje ne muči samo osjetljive pojedince. Muči roditelje koji promatraju kako im djeca odrastaju u ozračju tjeskobe. Muči umirovljenike koji su već jednom prošli ratnu stvarnost i u svemu prepoznaju bolna sjećanja. Muči i one između – mlade koji nisu doživjeli rat, ali osjećaju da je svijet nesigurno mjesto.
Strah je prirodan – ali mu ne smijemo dopustiti da nas preuzme
U doba kada se informacije šire brže nego ikad, lako je upasti u spiralu negativnosti. Naslovi vrište, društvene mreže ključaju od panike, a granica između empatije i osobne tjeskobe sve je tanja. Normalno je osjećati strah. On je mehanizam preživljavanja. No kada se taj strah pretvori u konstantnu tjeskobu, paralizu ili gubitak nade – tada je vrijeme da si pomognemo.
Psihička higijena važna je koliko i fizička
Kao što peremo ruke da se zaštitimo od bolesti, tako moramo njegovati i svoju psihu da se zaštitimo od kolektivne panike. Evo nekoliko savjeta kako:
1. Ograničite konzumaciju vijesti.
Ne morate svaki sat provjeravati portale. Odaberite jedan izvor kojem vjerujete i informirajte se jednom dnevno.
2. Razlikujte stvarnu opasnost od straha.
Hrvatska je, unatoč blizini pojedinih sukoba, članica EU i NATO-a. Geopolitička stvarnost pruža određeni okvir sigurnosti koji ne treba zanemariti.
3. Razgovarajte s drugima.
Podijelite svoje brige s prijateljima, obitelji ili stručnjacima. Dijeljenjem straha on gubi snagu.
4. Uključite se u zajednicu.
Pomažući drugima – bilo kroz volontiranje, donacije ili običan razgovor – vraćamo osjećaj kontrole i smisla.
5. Brinite o svakodnevici.
Rutina, fizička aktivnost, boravak u prirodi, kvalitetan san – sve su to temelji stabilne psihe.
Empatija, ali s granicama
Biti svjestan patnje drugih ne znači da moramo nositi sav teret svijeta. Suosjećanje je plemenito, ali izgaranje nije. Ako ne pazimo na sebe, nećemo moći pomoći ni drugima. Važno je naučiti reći: “Vidim, suosjećam, ali ne mogu sve nositi sam.
Psihički mir nije sebičnost, nego odgovornost
U svijetu gdje se ratovi vode ne samo oružjem, već i informacijama i emocijama, sačuvati unutarnji mir postaje čin hrabrosti. Ne možemo spriječiti sve što se događa oko nas, ali možemo odlučiti kako ćemo na to reagirati. U tome je naša snaga.I zato, dok nas vijesti pune nemirom, neka naš odgovor bude svjesnost, suosjećanje – i briga za vlastiti um. Jer ako očuvamo psihu, očuvat ćemo i zajedništvo, razum, i ono najvažnije – vjeru u bolje sutra.
I.K
