U samom srcu Zagreba, u Ilici 26, bajkoviti Muzej zaboravljenih priča prodisao je u proljetnom ruhu. Njegov osnivač i čuvar, umjetnik Zdenko Bašić, poznat po svojim mističnim ilustracijama i scenografijama, otvara vrata novim pričama, likovima i predmetima iz slavenske i starohrvatske baštine koju godinama predano istražuje.
Ovoga Uskrsa, pažnju posebno privlači vitrina s jedinstvenim artefaktima: ručno oslikane pisanice stare više od stotinu godina, koje do sada nisu bile predstavljene javnosti. U savršenom su stanju, kao da ih je netom oslikala baka prije blagdanskog jutra.
– Jaja su pisana na ljusci ispuhanog kokošjeg jajeta i čudesno je da su kao takva preživjela više od stotinu godina. Dobio sam ih na dar povodom otvorenja muzeja – priča Bašić, dodajući da su stigle iz Basela, od starije gospođe slavenskog porijekla koja je odrasla u obitelji gdje se pisanice bojaju voskom – drevnom tehnikom ukrašavanja uskršnjih jaja.
No, Zdenkova priča o pisanicama ne staje na povijesti predmeta – ona seže i u osobne uspomene. Prisjeća se tako svoje bake i rituala bojanja pisanica pomoću ljuski crvenog luka i proljetnog cvijeća.
– Cvijeće bismo prislanjali na jaje, pričvrstili gazom i kuhali u vodi s ljuskama luka. Boja latica ostavila bi otisak, a baka bi mi pričala o ljekovitosti svake biljke. Uvijek je naglašavala da najveću snagu imaju biljke ubrane prije Jurjeva – govori Bašić. U toj su obiteljskoj radionici pisanice bojane tratinčicama, maslačkom, jaglacem, drenkom, medvjeđim lukom i drugim biljem za koje se vjerovalo da štiti od zla tijekom cijele godine.
No pisanice nisu samo uskrsna radost – u korijenu tog običaja krije se dublje, predkršćansko značenje.
– Slaveni su u proljeće slavili početak Novoga ljeta, svojevrsnu Novu godinu, a ukrašavanje jaja bilo je simbol rođenja svemira, današnjeg Velikog praska – otkriva Bašić.
– Naši preci vjerovali su da je svemir rođen iz velikog crnog jajeta koje je neživo stajalo u prapočetku sve dok se iz njega nije pojavila prva božanska ljubav, koja ga je svojom bojom zagrlila i probila ljusku, a iz jajeta se onda izlila cijela kreacija – objašnjava umjetnik. Zbog toga su boje pisanica izrazito šarene, ali na crnoj podlozi. Boje su pronalazili u prirodi, a dobivene su iz cikle, peršina, luka, vrbe… Završna boja bila je crna – nanosila se iznad voskom zaštićenih uzoraka, dobivena iz čađe ili bobica bazge.
Na ovim starim pisanicama vidljivi su i drevni slavenski simboli, isti oni koje prepoznajemo u narodnim vezovima ili drvorezima, a koji su služili kao znakovi sreće, zdravlja i zaštite.
U svijetu koji sve brže zaboravlja, Muzej zaboravljenih priča podsjeća da neke priče vrijedi čuvati. I da se ponekad, u tišini jedne vitrine, skriva čitav svemir.
Foto: Iva Lulić
