Krenuo sam skromno, ali su me glazba i izvođači povukli
Predano radi na oživljavanju baletno-plesne scene grada Osijeka, ponovnom otvaranju profesionalnog baletnog ansambla pri HNK u Osijeku te otvaranju Osnovne baletne škole – posljednja je to rečenica koja resi životopis Vuka Ognjenovića, koji u statusu izv. prof. art. na Odsjeku za glazbenu umjetnosti osječke Akademije za umjetnost i kulturu godinama obrazuje mlade umjetnike na području plesne umjetnosti i umjetnosti pokreta, te scenskog kretanja. Ovih ga dana u HNK-u viđamo više nego inače, jer za nadolazeću premijeru baleta Jela Bele pl. Adamovicha Čepinskog potpisuje i režiju i koreografiju i dramaturgiju. Pod njegovim će budnim okom nastalu scenografiju i kostimografiju pa i svjetlo publika vidjeti u petak, 14. veljače, u 20 sati.
Iako je iza Vas više nego bogato i dugogodišnje scensko, umjetničko i pedagoško iskustvo, je li ovo Vaš projekt života?
-Da! (SMIJEH) U šali kažem da je ovo moje treće dijete. Doslovce je to moj projekt života, jer je ovo naša slavonska priča, točnije čepinska i osječka. Postavljanje prvog hrvatskog baleta ide mi u prilog borbi za radna mjesta, što se nakon ovoga ne smije i ne će ne dogoditi. Hrvoje Pavić Perkov meni je ovaj balet i ideju iznio prije 15 godina, a zadnjih 10 ja u glavi slažem scenu, kostime… S obzirom da smo tek nedavno dobili glazbu, promijenio sam priču u potpunosti i dodao cijelu jednu scenu. Prvotno sam radio samo jednu sliku.
Nakon praizvedbe 1898. partitura je zagubljena?
– Prije nepunih dana je pronađena. Do tada smo imali samo snimak uvertire koji smo dobili zahvaljujući Bojani Plećaš Kaleboti, urednici na Hrvatskom radiju. Na koncu smo pronašli partituru, ali nije bila raspisana za orkestar, što je onda učinio naš maestro Vladimir Piskunov. Nebrojeno sam puta preslušao glazbu, u autu u vožnji neprekidno. Slušajući su mi se rađale ideje, slike, situacije, emocije.
Koliko se ova naša priča, verzija poklapa s originalnom?
– Vrlo malo. Zato smo i napisali da je balet dorađen. Sve što sam napisao, u glazbi se i čuje. Iz originala sam preuzeo likove, ali je mnogo toga dodano – vilenjaci, svijet podzemlja… bajka je pa se možemo prepustiti mašti. Htio sam da sve bude savršeno, neke sam scene smišljao po pola godine. Nešto je i „palo s neba“ – u rekviziti kazališta pronašao sam štit i takav će biti u predstavi.
S mnoštvom odplesanih baleta, o odgledanima i odslušanima vjerojatno ne vrijedi ni govoriti, kako biste ocijenili ovo uprizorenje, s obzirom na glazbu, tehničke zahtjevnosti?
U usporedbi s hrvatskim pa i svjetskim baletima. – Ne bih ga uspoređivao s Čajkovskim ili Prokofjevim, no svakako je i bolji od mnogih baleta pisanih u to vrijeme u svijetu. Od hrvatskih baleta Licitarsko srce i Đavo u selu razlikuje se samo po nacionalnim elementima, kojih nema i što je skladatelju zamjerano. Jela je pisana u maniri Wagnera, Straussa i Čajkovskog. Glazba je teško pisana, bez obzira što je plesna.
Preračunato u sate/dane, koliko je intenzivnog rada iza Vas?
– U travnju prošle godine sam intenzivno počeo slušati glazbu, a koncept sam počeo od kraja, valcera. Nakon toga je došlo sve ostalo.
Ovo nije Vaša prva režija, ali jest prva režija cjelovečernjeg baleta.
– Prva režija bila je predstava Fortuna, za koju sam također sve sam radio. Uslijedila je Večer baleta i plesa. Da, ovo je prva velika režija i to ni iz čega, jer ju ovakvu nitko nije postavio. S druge strane, ovdje sam imao slobodu jer sam mogao mijenjati priču. Bez imalo lažne skromnosti mogu reći da priča prati sva raspoloženja u glazbi.
Što Vas je nadahnulo za koreografiju?
– Nastojao sam da bude romantična, na klasičnoj osnovi, jer to ansamblu više odgovara, a i glazba je nastala u vrijeme zadnjeg vala romantičnog baleta, poput Coppelije i Giselle. To se odnosi i na kostime i scenu. Kao i Orašara, ovaj je balet iznio naš ansambl, samo s troje solista. S ovim iskustvom rada u ovom ansamblu, shvatio sam da je najbolje poluimprovizirati. Kada vidim plesače na sceni, prilagodim pokrete i koreografiju.
Prije bilo kakvog upuštanja u projekt, gdje ste vidjeli snage, slabosti, izazove, prednosti? Osobne, ansambla, produkcije, čitavog tima.
– Snaga je svakako u glazbi i motivaciji da vratimo balet u HNK. Volim stvarati i blagoslovljen sam što imam priliku materijalizirati svoje ideje. Kad sam kao dijete u Zagrebu gledao Orašara, sanjao sam da ga jednom gledam i u svom gradu. I evo ga već 12 godina na našoj pozornici. Jela je upravo to. Moji suradnici Ivana Bašić i Bruno Osmanagić pomogli su mi svojim sugestijama, prijedlozima da to bude baš ono što sam ja u svojoj glavi zamislio. Umrežili smo se i nadopunjavali jedni drugima misli, ideje, rješenja. Definitivno najslabija karika su mi preopterećeni ljudi, koji dopodne rade, navečer su na probama. Imamo samo jednu podjelu! Kada bismo imali ansambl od 12 ljudi, bilo bi sve opuštenije.
Jeste li ispunili osobna očekivanja?
– Moramo još složiti rasvjetu, dim, suhi led, projekcije, vjetar… no mislim da sam nadmašio i svoja očekivanja. Krenuo sam skromno, glazba me odvukla, izvođači, potencijal baleta…
Foto / Promo
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
