Koliko znamo o ljepotanu koji svojim žutilom ukrašava polja i ostavlja neodoljivu ljepotu.Krenimo redom ;
Helianthusa/Suncokret je sveukupno rod koji se sastoji od oko 70 vrsta jednogodišnjih i višegodišnjih cvjetnica iz obitelji Asteraceae poznatih kod nas kao suncokreti.
Osim tri južnoameričke vrste, vrste Helianthusa porijeklom su iz Sjeverne i Srednje Amerike. Najpoznatija vrsta je obični suncokret (Helianthus annuus), čije okrugle cvjetne glavice u kombinaciji s ligulama izgledaju poput Sunca.
Ova i druge vrste, posebno jeruzalemska artičoka (H. tuberosus), uzgajaju se u umjerenim regijama i nekim tropskim regijama kao prehrambene kulture za ljude, stoku i perad, te kao ukrasne biljke. Vrsta H. annuus obično raste tijekom ljeta i u ranu jesen, s vrhuncem sezone rasta sredinom ljeta.Nekoliko višegodišnjih vrsta Helianthusa uzgaja se u vrtovima, ali imaju tendenciju brzog širenja i mogu postati agresivne. S druge strane, vijugavi suncokret, Helianthus verticillatus, uvršten je na popis ugroženih vrsta 2014. godine kada je Američka služba za ribu i divlje životinje izdala konačno pravilo koje ga štiti prema Zakonu o ugroženim vrstama. Primarne prijetnje su industrijsko šumarstvo i plantaže borova u Alabami, Georgiji i Tennesseeju. Narastu do 1,8 metara (6 stopa) i uglavnom se nalaze u šumama, uz potoke i vlažna područja nalik preriji.[9]
Suncokreti su obično visoke jednogodišnje ili višegodišnje biljke koje kod nekih vrsta mogu narasti do visine od 300 centimetara (120 inča) ili više. Svaki “cvijet” zapravo je disk koji se sastoji od sitnih cvjetova, koji formiraju veći lažni cvijet kako bi bolje privukli oprašivače. Biljke imaju jednu ili više širokih završnih kapitula (cvjetnih glavica sačinjenih od mnogo sitnih cvjetova), sa svjetložutim zrakastim cvjetićima (mini cvjetovi unutar cvjetne glavice) izvana i žutim ili kestenjastim ((također poznatim kao smeđe/crveno) disk cvjetići unutra. Nekoliko ukrasnih kultivara H. annuus ima crveno obojene zrakaste cvjetove; svi oni potječu od jednog originalnog mutanta.
Dok je većina suncokreta žuta, postoje razgranate sorte u drugim bojama, uključujući narančastu, crvenu i ljubičastu.
Peteljkasti listovi su nazubljeni i često ljepljivi. Donji listovi su nasuprotni, jajasti ili često srcoliki. Hrapava i dlakava stabljika je u gornjem dijelu razgranata kod divljih biljaka, ali je obično nerazgranata kod domaćih kultivara.
Ovaj se rod tehnički razlikuje činjenicom da su zračni cvjetovi (ako ih ima) sterilni i prisustvom Papusa na diskastim cvjetovima koji se sastoji od dvije ljuske nalik osi koje su kadukuzne (to jest, lako se odvajaju i padaju na zrelost). Neke vrste također imaju dodatne kraće ljuske u papusu, a jednoj vrsti Papus u potpunosti nedostaje. Druga tehnička značajka koja pouzdanije razlikuje rod, ali zahtijeva mikroskop da bi se vidjela, prisutnost je istaknutog, višestaničnog dodatka na vrhu stila. Nadalje, cvjetovi suncokreta raspoređeni su u prirodnoj spirali.
Varijabilnost se vidi među višegodišnjim vrstama koje čine najveći dio onih u rodu. Neki imaju većinu ili sve velike listove u rozeti u podnožju biljke i proizvode cvjetnu stabljiku koja ima lišće smanjene veličine. Većina trajnica ima cvjetove u obliku diska koji su potpuno žuti, ali nekoliko ima cvjetove u obliku diska s crvenkastim režnjevima. Jednoj vrsti, H. radula, potpuno nedostaju zrakasti cvjetovi.
Sve u svemu, makroevolucija Heliabthusa je vođena višestrukim biotičkim i abiotskim čimbenicima i utječe na različite floralne morfologije.
Helianthus vrste koriste se kao prehrambene biljke ličinkama mnogih lepidoptera.
Sjemenke suncokreta koristimo za proizvodnju ulja.
Foto /Andrea Ferenc Polić
