Pročitajte toplu priču o majčinoj odluci da u obitelj dovede novog člana!
Kućni ljubimac u obitelji s djecom je upravo ona točka na “i” koja je nedostajala u našem domu što smo shvatili tek kada je mala čupavica stigla kod nas. Sve nas je osvojila svojim neodoljivim šarmom, dobrotom, a ponajviše činjenicom da smo postali njen čopor.
Odluku o ulasku psa u našu obitelj, donosili smo mjesecima… Bilo je tu svega od žučnih rasprava za i protiv do suza i moljakanja, na kraju pošto smo prošli sve što se proći dalo, došla je jedna subota kada smo sjeli u auto i odvezli se do azila. Vjerujem da nema potrebe naročito naglašavati koliko su divna stvorenja koja svoje možda posljednje dane provode smještena iza rešetaka poput najgorih kriminalaca, a čiji najveći zločin je što su ostala napuštena i prepuštena ulici. Svatko tko ima duše ne može ostati ravnodušan na molbu u tim očima pa smo se tako vratili doma bogatiji za još jednog člana.
Ako sam mislila kako će sve biti jednostavno nakon dva sata sa psom u stanu, promjenila sam mišljenje. Pas mora jesti, negdje spavati, izlaziti van… i sve ono što mi se kroz tuđe riječi činilo jednostavno, pokazalo se u drugom svijetlu. Da bi stvar bila još gora, malena se gadno razboljela i trebalo joj je mjesec dana da dođe k sebi. Srećom, nakon lošeg starta, uslijedili su bolji dani te sa zadovoljstvom mogu reći da je naša curica sada živahno, zdravo stvorenje.
Pas je za mnoge samo životinja; za nas koji živimo sa psom, gledamo ga kako raste, igra se razmišlja, pas je mnogo više od toga! Za klince pogotovo jer im zamjenjuje prijatelja u igri, služi kao utjeha kada su tužni, jača njihovo samopouzdanje i naravno pas je odličan uvod u svaki razgovor…
Ovo je tek razmišljanje jedne mame što ne znači da moje mišljenje važi za druge, ali vjerujte mi divno je znati da vas netko voli svim svojim srcem, a za uzvrat traži tek blagi dodir i pun trbuščić.
Piše: L.V.
