Kolumna: Fantazija nije bijeg od stvarnosti, nego prilika da je djeca upoznaju na drugačiji način

Postoje priče koje ne završavaju posljednjom stranicom knjige, odjavnom špicom filma ili gašenjem televizijskog ekrana. One nastavljaju živjeti u dječjoj mašti, u igri s prijateljima, u pitanjima koja postavljaju roditeljima i učiteljima, ali i u načinu na koji promatraju svijet oko sebe. To su priče koje nas vode u daleke zemlje, upoznaju s neobičnim bićima, čarobnjacima, vilenjacima, patuljcima i hobitima, ali nas istodobno suočavaju s vrlo stvarnim temama: prijateljstvom, hrabrošću, odanošću, strahom, gubitkom, odgovornošću i izborom između dobra i zla.

Upravo zato svjetovi Hobita, Gospodara prstenova i Harryja Pottera zaslužuju posebno mjesto u odrastanju djece i mladih. Oni nisu samo popularne knjige i filmski serijali koji su obilježili generacije. Oni su poziv na maštanje, razmišljanje i otkrivanje vrijednosti koje su nam potrebne mnogo više nego što ponekad mislimo.

U vremenu u kojem djeca velik dio slobodnog vremena provode pred ekranima, uz kratke videosadržaje, brze izmjene slika i zabavu koja traje tek nekoliko sekundi, možda je važnije nego ikada ponuditi im priče koje traže malo više vremena, pažnje i osjećaja. Priče koje ih pozivaju da zastanu, da se užive u likove, da razmišljaju o njihovim postupcima i da se zapitaju: što bih ja učinio na njihovu mjestu?

A upravo tu počinje čarolija fantazije.

Od Shirea do Međuzemlja – avantura koja počinje jednim korakom

Zamislimo dijete koje prvi put upoznaje Bilba Bagginsa, mirnog hobita koji živi u svojoj udobnoj kućici, uživa u hrani, svakodnevnim navikama i sigurnosti poznatoga svijeta. Bilbo ne traži pustolovine. Ne sanja o tome da će postati junak. Njegov život djeluje sasvim obično, gotovo dosadno onome tko čezne za velikim događajima.

A onda se pojavi Gandalf i sve se promijeni.

Bilbo kreće na put koji će ga odvesti daleko od doma, među patuljke, zmajeve, opasnosti i nepoznate predjele. Na tom putovanju upoznaje vlastite granice, ali otkriva i sposobnosti za koje nije znao da ih posjeduje. Uči da hrabrost ne znači odsutnost straha, nego spremnost da se napravi korak naprijed unatoč strahu.Koliko je to važna poruka za dijete koje se boji prvog dana škole, novog društva, javnog nastupa ili vlastitog neuspjeha?

Bilbo nas podsjeća da junaci ne moraju biti najveći, najjači ni najglasniji. Ponekad su najhrabriji upravo oni koji sumnjaju u sebe, ali ipak odluče pokušati.Tolkienov svijet uči nas i da se prava vrijednost ne mjeri veličinom, bogatstvom ili snagom. Mali hobit može imati veliko srce. Onaj tko djeluje neprimjetno može promijeniti tijek događaja. A osoba koja na početku priče izgleda najmanje spremna za pustolovinu može iz nje izaći bogatija iskustvom, mudrošću i samopouzdanjem.

Djeci su potrebne takve priče. Potrebni su im likovi s kojima se mogu poistovjetiti, junaci koji nisu savršeni i koji svoje mjesto u svijetu pronalaze postupno, kroz pogreške, sumnje i izazove.

Gospodar prstenova – priča o prijateljstvu, iskušenju i snazi malih ljudi

Ako je Hobit priča o izlasku iz sigurnosti poznatoga, Gospodar prstenova donosi još dublju priču o odgovornosti, iskušenju moći i važnosti zajedništva.Frodo ne kreće na put zato što želi slavu. Njegova je zadaća teška, opasna i često se čini gotovo nemogućom. Put pred njim ispunjen je prijetnjama, gubicima i trenucima u kojima se čini da nada nestaje. Ipak, on nastavlja dalje, a uz njega su prijatelji koji mu pomažu nositi teret koji sam teško može podnijeti.Sam i Frodo posebno snažno pokazuju koliko prijateljstvo može značiti u trenucima slabosti. Sam nije čarobnjak, moćni ratnik ni kralj. Njegova se snaga očituje u odanosti, u spremnosti da ostane uz prijatelja onda kada je najteže i kada bi odustajanje možda bilo lakše.

To je lekcija koju bi svako dijete trebalo imati priliku upoznati kroz priču: biti dobar prijatelj ne znači biti uz nekoga samo kada je zabavno, nego i onda kada je teško. Znači pomoći, saslušati, ohrabriti i ne okrenuti leđa osobi kojoj je potrebna podrška.

Gospodar prstenova otvara i pitanje moći. Prsten obećava kontrolu, snagu i mogućnost da se drugima nametne vlastita volja. No upravo ta privlačnost otkriva njegovu opasnost. Kroz različite likove vidimo koliko želja za moći može promijeniti čovjeka i udaljiti ga od onoga što je nekoć smatrao ispravnim.Takve teme djeci i mladima mogu pomoći da počnu razmišljati o vlastitim izborima. Što znači biti pošten? Je li uvijek lako učiniti ono što je ispravno? Zašto je važno odoljeti pritisku društva? Može li netko tko ima dobre namjere ipak pogriješiti?

Fantazija ovdje prestaje biti samo priča o čarobnim predmetima i izmišljenim kraljevstvima. Ona postaje prostor za razgovor o stvarnom životu.

Međuzemlje nas, osim toga, uči da nijedan junak ne može sve sam. Uspjeh ovisi o suradnji različitih pojedinaca, o međusobnom povjerenju i prihvaćanju onih koji su drukčiji od nas. Hobiti, ljudi, patuljci, vilenjaci i čarobnjaci ne dijele uvijek iste interese, ali moraju naučiti surađivati kako bi se suočili s većim izazovima.Nije li upravo to poruka koja je današnjoj djeci potrebna u svijetu u kojem su tolerancija, razumijevanje i prihvaćanje različitosti važniji nego ikada?

Harry Potter – čarolija koja govori o stvarnim problemima odrastanja

A onda stižemo u Hogwarts, školu čarobnjaštva u kojoj se običan dječak upoznaje sa svijetom za koji nije ni znao da postoji.

Harry Potter na početku je dijete koje se osjeća nevažno, neprihvaćeno i usamljeno. Ne zna mnogo o vlastitoj prošlosti, ne razumije zašto je drukčiji i tek postupno otkriva svoje mjesto u svijetu. Njegov dolazak u Hogwarts nije samo ulazak u školu čarolije. To je početak upoznavanja samoga sebe.Za mnogu djecu upravo je ta priča posebno privlačna jer se iza čarobnih štapića, letećih metli, neobičnih napitaka i tajanstvenih hodnika kriju vrlo poznati osjećaji. Želja za pripadanjem. Strah od odbacivanja. Potreba za prijateljima. Nesigurnost pred novim izazovima. Pitanje jesmo li dovoljno dobri i hoće li nas drugi prihvatiti onakvima kakvi jesmo.Harry, Ron i Hermiona pokazuju da prijateljstvo ne znači uvijek slaganje. Oni se svađaju, griješe, ljute jedni na druge i ponekad donose loše odluke. Ali u važnim trenucima uče kako preuzeti odgovornost, priznati pogrešku i ponovno izgraditi povjerenje.Posebno je važna Hermiona, koja nas podsjeća da znanje, trud, upornost i ljubav prema učenju mogu biti jednako vrijedni kao hrabrost ili posebne sposobnosti. Ona ne pobjeđuje zato što joj je sve lako, nego zato što mnogo uči, razmišlja i ne odustaje kada naiđe na problem.

To je snažna poruka djeci u školskom okruženju: nije sramota ne znati, ali važno je biti spreman učiti. Nije slabost postaviti pitanje. I nije potrebno biti najbolji u svemu da bismo imali vrijedno mjesto u društvu.

Svijet Harryja Pottera također otvara teme predrasuda, diskriminacije, zloupotrebe moći i straha od onih koje ne razumijemo. Likovi se suočavaju s podjelama koje se temelje na podrijetlu, statusu i uvjerenju da su neki ljudi vredniji od drugih. Time priča mladim čitateljima i gledateljima pruža priliku da razmisle o nepravdi i o tome koliko je važno suditi ljudima prema njihovim postupcima, a ne prema tome odakle dolaze ili koliko se razlikuju od nas.

A možda je najvažnija poruka cijelog serijala ona da nas ne određuju samo okolnosti u kojima smo rođeni, nego i odluke koje donosimo. Možemo izabrati hrabrost umjesto straha, dobrotu umjesto okrutnosti i prijateljstvo umjesto sebičnosti.

Čarolija je privlačna, ali ljudskost je ono što priču čini velikom.

Zašto bi djeca trebala gledati fantastične filmove?

Danas se često raspravlja o tome koliko vremena djeca provode pred ekranima. I to je opravdano pitanje. Nisu svi sadržaji jednako kvalitetni, a dugo gledanje bez odmora i bez ravnoteže s drugim aktivnostima nije idealno za dječji razvoj.

No možda bismo, uz pitanje koliko djeca gledaju, trebali češće postaviti i pitanje što gledaju.Nije isto provesti vrijeme uz sadržaj koji nudi samo brzu zabavu i pogledati film koji razvija priču, gradi likove, otvara moralne dileme i potiče razgovor. Kvalitetan fantastični film može biti mnogo više od načina na koji ćemo ispuniti slobodno poslijepodne. Može postati zajedničko iskustvo koje će dijete pamtiti godinama.

Fantastične priče potiču maštu jer djecu pozivaju da zamisle svjetove koji ne postoje u svakodnevnom životu. Uče ih da stvarnost nije jedini mogući okvir razmišljanja, da se problemi mogu promatrati iz različitih kutova i da kreativnost često počinje pitanjem: „Što ako bi bilo drukčije?”Takva mašta nije važna samo umjetnicima i piscima. Ona je temelj kreativnog razmišljanja, sposobnosti pronalaženja novih rješenja i otvorenosti prema idejama koje na prvi pogled djeluju neobično.

Osim toga, složene priče pomažu djeci pratiti događaje kroz dulje razdoblje, povezivati uzroke i posljedice te razumjeti da postupci likova imaju posljedice. U fantastičnim svjetovima odluke često nisu jednostavne. Dobri likovi mogu pogriješiti, a oni koji djeluju zlo ponekad imaju vlastite strahove, slabosti i razloge za svoje postupke. To je prilika da djeca razvijaju razumijevanje složenosti ljudskog ponašanja.Fantazija također može potaknuti interes za čitanje. Dijete koje se oduševi filmom o Harryju Potteru možda će poželjeti pročitati knjigu i otkriti pojedinosti koje na ekranu nije primijetilo. Dijete koje se zaljubi u Međuzemlje možda će poželjeti istražiti Tolkienove priče, upoznati nove likove ili čak pokušati napisati vlastitu pustolovinu.

Tako ekran može postati početna točka, a ne završetak istraživanja.

Naravno, važno je imati na umu da filmske adaptacije nisu zamjena za knjige, kao što ni knjige ne moraju biti jedini način na koji dijete može doživjeti priču. Filmovi imaju posebnu snagu: glazba, gluma, scenografija, kostimi i vizualni efekti mogu stvoriti dojmljiv svijet koji djeca doživljavaju gotovo kao mjesto koje su posjetila. Knjige, s druge strane, omogućuju više prostora za vlastitu maštu, unutarnje misli likova i detalje koje filmovi ne mogu uvijek obuhvatiti.

Najljepše je kada se ti svjetovi nadopunjuju.

Zajedničko gledanje – prilika za razgovor između djece i odraslih

Postoji još jedan razlog zbog kojeg fantastični filmovi mogu imati posebno mjesto u obiteljskom životu: oni stvaraju priliku za zajedničko iskustvo.

Roditelji i djeca često traže teme o kojima bi mogli razgovarati, a da razgovor ne zvuči kao ispitivanje ili predavanje. Film može biti prirodan početak takvog razgovora.

Nakon gledanja možemo pitati dijete koji mu je lik bio najzanimljiviji, zašto je određeni junak postupio na određeni način ili što bi ono učinilo da se našlo u sličnoj situaciji. Možemo razgovarati o tome zašto je nekome teško zatražiti pomoć, zašto je važno priznati pogrešku ili kako se osjećamo kada nas drugi ne prihvaćaju.

Pritom nije potrebno svaku priču pretvoriti u pouku. Djeca imaju pravo jednostavno uživati, smijati se, uzbuđivati se i prepustiti se pustolovini. Ne mora svaki film završiti ozbiljnom raspravom o životnim vrijednostima. Dovoljno je ponekad podijeliti omiljenu scenu, nasmijati se nekom liku ili zajedno nagađati što će se dogoditi dalje.

Upravo se kroz takve male trenutke stvara povezanost.

Roditelji pritom ne moraju poznavati sve detalje Tolkienova svijeta ni znati napamet čarolije iz Harryja Pottera. Važnije je pokazati iskren interes za ono što dijete zanima. Kada odrasla osoba odvoji vrijeme kako bi zajedno s djetetom ušla u njegov svijet mašte, šalje mu jednostavnu, ali važnu poruku: ono što te veseli važno mi je i meni.

Ipak, treba voditi računa o dobi djeteta i njegovoj osjetljivosti. Pojedini dijelovi ovih serijala sadrže zastrašujuće prizore, nasilje, smrt i emocionalno teške teme. Zato je dobro provjeriti dobne preporuke za konkretan film, osobito kada je riječ o mlađoj djeci. Ono što je uzbudljivo jednom djetetu drugome može biti previše intenzivno. Zajedničko gledanje i razgovor mogu pomoći da se doživljaji obrade na siguran i primjeren način.

Cilj nije djecu izložiti svemu što je popularno, nego im pomoći da otkriju sadržaje u kojima mogu uživati, učiti i osjećati se sigurno.

Fantazija nije bijeg od stvarnosti, nego drukčiji put prema njoj

Ponekad se za fantastične priče kaže da su nerealne, da se bave izmišljenim svjetovima i da djecu udaljavaju od stvarnih problema. No takvo je mišljenje previše pojednostavljeno.

Istina je da hobiti ne žive u našim susjedstvima, da Hogwarts ne postoji na zemljopisnoj karti i da čarobni prstenovi ne mogu riješiti naše svakodnevne probleme. Ali osjećaji, dileme i vrijednosti koje te priče istražuju itekako su stvarni.

Kada Frodo osjeti teret odgovornosti, djeca mogu razumjeti osjećaj da su pred njima zadaci koji izgledaju preteško. Kada Harry traži svoje mjesto među drugima, mogu prepoznati vlastitu želju da budu prihvaćena. Kada Bilbo odluči napustiti sigurnost doma, mogu vidjeti da je odrastanje često povezano s neizvjesnošću.

Fantastični svjetovi omogućuju nam da o stvarnim problemima razgovaramo s određene udaljenosti. Ponekad je djetetu lakše govoriti o nepravdi kada je promatra kroz sudbinu izmišljenog lika nego kada se mora odmah suočiti s vlastitim iskustvom. Priča može otvoriti vrata razgovoru bez pritiska da se osobna iskustva otkriju prije nego što je dijete spremno.

U tome se krije posebna vrijednost književnosti i filma: oni nam omogućuju da upoznamo iskustva koja nisu naša, da osjetimo tuđu bol, radost ili strah i da na trenutak pogledamo svijet tuđim očima.

A upravo je sposobnost razumijevanja drugih jedna od najvažnijih vještina koju možemo razvijati tijekom odrastanja.

Svijet u kojem dobrota nije slabost

Možda najvažnija poveznica između Hobita, Gospodara prstenova i Harryja Pottera jest ideja da prava snaga nije uvijek ondje gdje je prvo očekujemo.

Nije nužno najjači onaj koji pobjeđuje u svakoj borbi. Nije najpametniji uvijek onaj koji zna sve odgovore. I nije pravi junak onaj koji nikada ne osjeća strah.

Ponekad je najveća hrabrost priznati da nam je potrebna pomoć. Ponekad je najveća pobjeda odustati od osvete. Ponekad je najvažnije ostati uz prijatelja, iako nas to izlaže teškoćama. A ponekad je najveći čin snage učiniti dobro onda kada za to nećemo dobiti nikakvu nagradu.

Takve poruke ne trebaju nam samo u dječjim pričama. Potrebne su nam u školama, obiteljima, na igralištima i u društvu koje često previše naglašava uspjeh, natjecanje i vanjski izgled.

Djeci su potrebni junaci koji će im pokazati da se može pogriješiti i ponovno pokušati, da se može biti drukčiji i svejedno vrijedan, da se može izgubiti bitka, a ipak sačuvati ono najvažnije.

Fantastične priče nisu savršeni priručnici za život. U njima postoje i mračni trenuci, složeni odnosi i odluke o kojima se može raspravljati. No upravo zato one mogu biti tako poticajne. Ne nude uvijek jednostavne odgovore, nego pozivaju na razmišljanje.

A dijete koje nauči postavljati pitanja, promatrati različite perspektive i razmišljati o posljedicama svojih odluka dobiva mnogo više od nekoliko sati zabave.

Dopustimo djeci da sanjaju – i da iz svojih snova nešto nauče

Možda bismo zato trebali drukčije gledati na trenutak kada dijete uzme knjigu o čarobnjacima, poželi pogledati film o hobitima ili se oduševi pričom o nekom dalekom, nepostojećem svijetu.

Umjesto da odmah pomislimo kako je riječ samo o izmišljenim likovima i nerealnim pustolovinama, možemo se zapitati što je dijete u toj priči pronašlo. Je li ga privukla hrabrost glavnog junaka? Je li ga dirnulo prijateljstvo? Je li ga oduševio svijet u kojem je sve moguće? Ili je napokon pronašlo priču u kojoj se osjeća manje usamljeno, jer i njezin glavni lik traži svoje mjesto u svijetu?

Ne trebamo svako dijete pretvoriti u strastvenog čitatelja fantastike niti očekivati da će svi zavoljeti iste filmove. Dovoljno je ponuditi im priliku za otkrivanje. Pokazati im da postoje priče koje traže vrijeme, koje nas mogu nasmijati, rastužiti, iznenaditi i potaknuti na razmišljanje.

Možemo im ponuditi večer uz dobar film, odlazak u knjižnicu, čitanje nekoliko stranica prije spavanja ili razgovor o liku koji ih je posebno oduševio. Možemo ih ohrabriti da nacrtaju vlastitu čarobnu zemlju, osmisle junaka ili napišu priču u kojoj dobrota pobjeđuje ne zato što je uvijek najjača, nego zato što netko odluči ne odustati od nje.

Jer mašta nije izgubljeno vrijeme. Ona je prostor u kojem djeca istražuju mogućnosti, uče razumjeti druge i stvaraju prve obrise vlastitih ideja o svijetu u kojem žele živjeti.

A možda je upravo to najveća čarolija Hobita, Međuzemlja i Hogwartsa.

Ne u čarobnim štapićima. Ne u zmajevima, tajanstvenim prstenovima ili nevidljivim plaštevima.

Nego u sposobnosti da nas priče podsjete kako mali ljudi mogu učiniti velike stvari, kako prijateljstvo može biti snažnije od straha i kako svijet, unatoč svim svojim teškoćama, uvijek ostavlja prostor za nadu.

Zato dopustimo djeci da zavire iza vrata fantazije. Dopustimo im da upoznaju Bilba, Froda, Sama, Harryja, Rona i Hermionu. Neka se smiju, strepe, navijaju, postavljaju pitanja i zamišljaju svjetove koji ne postoje.

A onda im pomozimo da ono najbolje iz tih svjetova ponesu sa sobom u ovaj naš.

Jer možda će jednog dana zaboraviti pojedinosti neke pustolovine, imena svih čarobnjaka ili put kojim su junaci prošli. Ali ako iz tih priča zapamte da vrijedi biti hrabar, da prijatelje ne ostavljamo kada je teško, da znanje ima vrijednost i da dobrota nikada nije uzaludna, tada fantazija nije bila bijeg od stvarnosti.

Bila je jedan od načina da ih pripremimo za nju.

A svako dijete zaslužuje priliku da barem jednom u životu otkrije svijet u kojem je sve moguće – kako bi jednoga dana imalo hrabrosti pokušati promijeniti i onaj stvarni.