Kako se nositi sa gubitkom supružnika
” Do dana kad mi je preminuo suprug, već sam iskusila mnogo tuge jer čovjek kojeg sam njegovala kroz rak nije bio isti čovjek s kojim sam bila u braku pedeset i četiri godine.” Prisjeća se Milica, koja sada ima 88 godina.
Upoznala je supruga Roberta kad joj je bilo osamnaest, a u 21. godini rodila mu je prvo dijete od troje, te se udomaćila u život majke i supruge idućih četrnaest godina, dok nije upisala fakultet. Robert je imao 25 godina kada su se upoznali, iako joj je rekao da je četiri godine mlađi da je ne uplaši.
Milica i Robert nisu imali puno, niti su navikli na luksuz. Često su kampirali i djeci je to bio odlično iskustvo i zabava.
* U jednom razdoblju života imali smo toliko malo novaca da smo uselili k mojoj majci dok nismo skupili dovoljno za najmanju seosku kućicu, a zatim se i majka uselila k nama kako bi nam pomogla. Robert je preko tjedna radio u prijevoznoj kompaniji a vikendom svirao gitaru u bendu i donosio kući novaca koliko je mogao. *
Milica je diplomirala i poslala često objavljivani profesor pedagogije na Veleučilištu, te kao uspješna žena govori i svom braku sa velikim ponosom. O Robertu kaže da je bio savršen suprug i najbolji otac kojeg su djeca mogla poželjeti.
Njihov se odnos naglo promijenio kada je 1991. Robert obolio od raka debelog crijeva. Iako je nekoliko godina prije toga preživio veći srčani udar koji je doveo do ugradnje bypassa, činilo se da mu je zdravlje bilo odlično.
* Tokom bolesti, Robert je prošao tri iznimno bolne operacije. Svaki puta doktori su nam rekli da su uspjeli tumor izvaditi, a on bi se kroz tri mjeseca vratio.*
U manje od godinu dana, Milica je vidjela kako je Robert izgubio trideset kilograma, izgubio je smisao za humor i njegov osmjeh postao je samo uspomena. Nije lako podnosio bol, ali skrivao je očaj i hrabro se suprotstavio bolesti, barem prividno kako ne bi uznemirio prijatelje i obitelj. Već mu je bilo strahovito loše, a doktori su inzistirali da ga se održava na životu, što je obuhvaćalo i ponekad vizuano teško prisilno hranjenje.
*Često smo mu kuhali hranu u smiješnim oblicima ili sa raznim posvetama. Jednom me tražio da mu napravim muffin sa nasmiješenim licem od šlaga, koji mu nisam pravila godinama. Pronašla sam recept, kupila sastojke i donijela mu poslasticu. Zadovoljno je zagrizao veći dio muffina, prožvakao ga i progutao. Idući je griz bio manji, a treći već nije mogao progutati. Bio je ogorčen i tužan! Tih sam dana shvatila kako se njegovo tijelo počelo pripremati za smrt. Voljela bih da sam znala kako je to i da nisam forsirala doktore da ga održavaju živim zbog svoje sebične potrebe da ga što dulje zadržim ovdje sa mnom.*
Kao i u svakom drugom aspektu života, Milica je naučila brojne lekcije iz iskustva bdijenja uz muža na samrti.
* Postala sam realnija i više cijenim život. Primjerice, Robert je umro pola sata nakon što smo sin i ja napustili sobu. Neki mogu misliti da je to tragično, ali znali smo da je kraj blizu i da ga moramo pustiti, a da smo bili s njim, nikako to ne bismo mogli učiniti. *
Nakon Robertove smrti, sinovi su organizirali sprovod gdje su svirali članovi njegovog benda iz mladosti, bilo je smijeha, suza i mnogo prepričavanja uspomena.
Prema izjavama brojnih psihologa i psihijatara, prisjećanje i dijeljenje uspomena sa drugima vrlo je zdrav način oporavka. Iznimno je važno znati da je tuga normalan proces i kao takva nikad ne bi smjela biti uvrštena kao depresivni poremećaj, osim ako se ona ne smanji nakon nekoliko mjeseci.
Vrijeme psihičkog oporavka nije određeno, a dva glavna savjeta su:
1. Uzmite si vremena za tugovanje ali ne dozvolite si da postanete depresivni.
2. Izbjegavajte izloaciju – što je pogotovo bitno kod starijih, koji su često sami po sebi izlorani ( odnosi se na činjenicu da ostanu živjeti sami nakon smrti supružnika)
Ako živite sami, zamolite bližnje da vas češće posjećuju ili razmislite o Domu umirovljenika ako se bojite biti sami. Društvo ili obiteljska atmosfera dobro će vam doći, a zapamtite – i vašim bližnjima je teško!
