Zaboravljeni prijatelj

Upoznajte kunića kao kućnog ljubimca

Svatko tko ima kućnog ljubimca i smatra ga dijelom obitelji zna koliko to biće može biti tvrdoglavo, zahtjevno i predivno. Stoga me sram priznati kako me je sestra nedavno podsjetila da smo u djetinjstvu imale kunića. Sram me jer sam ga zaboravila…

Danas sam ponosna vlasnica ne jednog nego dva divna patuljasta kunića, i baš zbog toga želim vam pisati o njima, želim da upoznate kunića kao kućnog ljubimca.

Prva i najvažnija informacija jest: kunići nisu zečevi. Često ih se miješa, ali razlike su velike, na primjer:  zec je divlja životinja izduženije građe tijela i glave te većih ušiju, različita su im prirodna staništa, zec može biti sam dok su kunići iznimno ovisni o društvu drugih pripadnika svoje vrste itd.

Kao ljubimac, kunić ima nešto drugačije potrebe i malo drugačije ponašanje od ljubimaca poput mačke ili psa koji su najzastupljeniji u kućanstvima, stoga je nezahvalno očekivati da se ponašaju poput njih. Bitno je shvatiti kako su u prirodi oni na dnu hranidbenog lanca i da im je razmnožavanje osnovni obrambeni mehanizam te da su iznimno plašljivi. Treba im prići polako, uzeti dosta vremena za upoznavanje i prvih nekoliko dana po dolasku u novi dom treba im omogućiti mirni i tihi kutak bez puno diranja i jakih ili visokih zvukova. Osobito obratite pozornost ako imate malu djecu u kući, objasnite im kako pored kunića nije poželjno vikanje i vrištanje jer ih visoki zvukovi uznemiruju zato što podsjećaju na visoke zvukove koje proizvode predatori iz zraka.  Ovdje je dobro napomenuti i zanimljivu činjenicu kako baš zbog puno prijetnji u prirodi kunići imaju vid od gotovo 360 stupnjeva, ali imaju slijepu točku točno ispred nosića pa hranu koju stavite ispred njih neće vidjeti, isto tako će vjerojatno obrambeno reagirati ako mu priđete s prednje strane i pokušate ga podragati jer on ne vidi vašu ruku ali osjeća nepoznati miris.

Kad se vaš kunić malo adaptira na novu okolinu i mirise, pustite ga da istražuje! Oni su vrlo znatiželjni i brzo će htjeti upoznati svaki kutak svog novog doma.

Hrana im se bazira na puno sijena, povrća, nešto kvalitetnih peleta te povremeno voća kao poslasticu ili nagradu. Kad usvojite kunićev meni, brzo ćete shvatiti kako vam je dosta toga svakodnevno pri ruci i da nije financijski zahtjevno.
Međutim, kao bića su vrlo zahtjevni, tvrdoglavi i iznimno inteligentni. Ako ste spremni raditi s njima, vrlo ih je lako naučiti da koriste posebno mjesto za nuždu, da ne grickaju kablove, zidove i vrata jer to će sigurno činiti ukoliko im ne osigurate dovoljno grančica i sijena neophodnih za trošenje zubića koji u kunića rastu cijeli život.

Jedna od glavnih predrasuda i najčešće pitanje koje mi postavljaju jest: „Pa zar ti to ne smrdi u stanu?“ Točno je da kunići smrde – ako ih držite u malenom prostoru iz kojeg ne čistite izmet danima! Prava je činjenica da kunići nemaju miris koji ljudi mogu osjetiti. Kao i iza bilo kojeg ljubimca, potrebno je čistiti i održavati njihov kutak. Nekastrirani kunići, osobito mužjaci imaju prirodnu potrebu obilježavanja, ali to se vrlo jednostavno rješava kastracijom odnosno sterilizacijom. Kad ih upoznate, shvatit ćete koliko ove životinjice drže do čistoće. Dane provode međusobno si čisteći krzno čime iskazuju privrženost i ljubav, te ih zbog njihove osjetljive kože nije preporučljivo kupati, osim u iznimnim slučajevima.

Kada Vam kunić priđe i počne Vas „uređivati“ kao sebi ravnoga i kada vidite kako spavajući na boku „mrda“ šapicama i ušima sanjajući nešto lijepo, znat ćete da je opušten u Vašoj blizini i da ste osvojili njegovo maleno srce, a do tada će, vjerujem, i on osvojiti Vaše.
Stoga prije nego što zaneseno donesete kunića doma kao poklon djeci, razmislite još jednom i sjetite se da u obitelj donosite obavezu za jedno malo stvorenje koja može trajati i desetak godina. O Vama ovisi hoće li to biće oplemeniti Vas i Vašu djecu ili će ga ona, kao i ja jednog kunića davno, zaboraviti…

Mery