U rasprodanom zagrebačkom Kerempuhu nije nedostajalo ničega – ni smijeha, ni suza, ni pjesme, ni zagrljaja. No možda je najbolja slika večeri nastala tek nakon završetka programa: dok se kazalište polako praznilo, pred Barbarom Udovičić stvarao se red ljudi s knjigama u rukama. Neki su na potpis, nekoliko riječi i zajedničku fotografiju čekali gotovo dva sata.

Teško je reći u kojem je trenutku te večeri u Kerempuhu bilo više emocija.
Je li to bilo kada se dvoranom prolomio smijeh, nekoliko minuta poslije kada je zavladala potpuna tišina, tijekom pjesme koju je publika prihvatila i zapjevala zajedno s Barbarom ili onda kada su se na licima pojavile prve suze? Možda ipak nakon svega. Kada su se ugasila svjetla pozornice i kada bi na većini predstava publika uzela kapute i krenula prema izlazu, dio gledatelja Barbara Unpluggeda nije otišao nikamo.U rukama su držali knjigu Bedra puna riže i čekali.

Za potpis. Za fotografiju. Za zagrljaj. Za nekoliko osobnih riječi sa ženom čije priče mjesecima gledaju na svojim ekranima, čitaju na stranicama knjige, a sada su ih prvi put imali priliku čuti bez ekrana između njih.
Red se protegnuo, a posljednji među najupornijima na svoj su trenutak s Barbarom čekali gotovo dva sata.Upravo je ta scena možda najbolje objasnila što se te večeri zapravo dogodilo u Kerempuhu.
Od smijeha do suza u samo nekoliko minuta
Nakon rasprodane pretpremijere u Kastvu, Barbara Udovičić stigla je pred zagrebačku publiku sa svojim autorskim projektom koji je teško smjestiti u poznatu kazališnu ladicu.
Barbara Unplugged nije klasična kazališna predstava. Nije stand-up, nije književna večer, nije motivacijsko predavanje.To je sedamdesetak minuta života ispričanog naglas.I upravo zato publika tijekom večeri nije dobila samo jednu Barbaru.
Dobila je onu duhovitu i glasnu, onu koja bez problema ismijava samu sebe i situacije u koje ju je život doveo. Nekoliko trenutaka poslije pred njima je bila žena koja govori o gubicima, odnosima, bolesti, ljubavi, strahovima i trenucima o kojima se inače razgovara samo s najbližima.
Bilo je smijeha do suza, ali i onih drugih suza.Bilo je pjesme, zajedničkog pjevanja, spontanih reakcija iz publike, poljubaca i zagrljaja. Bilo je trenutaka u kojima je Kerempuh bio glasan, ali i onih u kojima se u punom kazalištu gotovo ništa nije moglo čuti.
Barbara je upravo nakon zagrebačke večeri taj osjećaj sažela rečenicom:

„U nekim trenucima ta je tišina iz publike bila glasnija od bilo kakvog pljeska.“
Objasnila je potom kako sve više osjeća da publika u njezinim osobnim pričama pronalazi dijelove vlastitih života. I možda upravo tu leži odgovor na pitanje zbog čega format funkcionira.
Došli su je gledati pa se vratili ponovno
Među publikom su se te večeri našla i brojna poznata lica, među njima Ksenija Kardum, Barbara Štrbac i Mario Lipovšek Battifiaca.No zanimljivije od samog popisa uzvanika jest nešto drugo.
Barbara Štrbac, Barbarina dugogodišnja prijateljica koja se pojavljuje i u samoj priči na pozornici, te Mario Lipovšek Battifiaca Barbara Unplugged gledali su već drugi put.U vremenu u kojem se za pažnju publike bori gotovo svake sekunde, činjenica da netko odluči ponovno provesti sedamdeset minuta slušajući priču koju je već čuo možda govori više od bilo kakve promotivne rečenice.
„Barbaru poznajem jako dugo i znam velik dio njezinih priča, ali kada je gledam na pozornici, svaki put ih doživim drugačije. Možete znati što slijedi, ali ne možete unaprijed znati kako ćete na to reagirati. U jednom trenutku se smijete, u drugom vas nešto potpuno razoruža. Mislim da je upravo u toj iskrenosti razlog zbog kojeg bih je mogla gledati ponovno, ističe Barbara Štrbac“

Sličnu potvrdu ovom neobičnom formatu daje i povratak Marija Lipovšeka Battifiace, čovjeka koji i sam vrlo dobro zna koliko je teško stati pred publiku i zadržati njezinu pažnju.I nije bio jedini koji se vratio.
Publika koja Barbaru poznaje prije nego što ju je upoznala
Posebnost cijele priče možda se najbolje vidi upravo nakon završetka programa.Barbara je velik dio današnje publike stekla bez klasičnog estradnog mehanizma.
Ljudi su je upoznavali kroz kratke videozapise u kojima je govorila o svakodnevnom životu, odnosima, obitelji, problemima, vlastitim pogreškama i situacijama u kojima se mnogi prepoznaju. Zatim je stigla knjiga Bedra puna riže, a sada se taj odnos preselio u kazalište.I zbog toga susret nakon predstave za dio publike očito nije tek klasično fotografiranje s poznatom osobom.
„Barbaru gledam gotovo svaki dan i puno puta mi se dogodilo da njezin video dođe baš u trenutku kada mi treba. Nekad me nasmije, nekad kaže nešto zbog čega zastanem i razmislim. Večeras mi je bilo posebno vidjeti i onu njezinu stranu koju ne možete potpuno upoznati kroz ekran – bez filtera, kroz priče koje nisu uvijek lijepe ni lake. Imala sam osjećaj kao da slušam nekoga koga poznajem godinama, ističe jedna od gledateljica.”
Takav odnos teško se može proizvesti marketinškom kampanjom.Može se samo graditi.
Nakon predstave – knjige u rukama i red koji nije nestajao
Knjiga Bedra puna riže nije te večeri bila tek usputni proizvod položen na stol u predvorju.Kao i na dosadašnjim izvedbama Barbara Unpluggeda, posjetitelji su je mogli kupiti na licu mjesta, a nakon završetka programa Barbara je ostala potpisivati primjerke i fotografirati se s čitateljima.No u redu nisu bile samo knjige.
Među publikom je bilo mnogo ljubitelja životinja koji Barbaru godinama prate i kroz njezinu veliku ljubav prema psima. Neki su zato na potpis donijeli i posudice svojih kućnih ljubimaca, mali, pomalo neočekivan detalj koji je možda najbolje pokazao koliko publika poznaje i onu privatniju, svakodnevnu Barbaru. Mnogi među njima dobro znaju koliko joj psi znače, a posebno pamte njezin odnos s pokojnom buldogicom Bertom, koja je kroz godine postala gotovo sastavni dio Barbarinih priča i svakodnevice koju je dijelila s pratiteljima.
Zato su se te večeri u istom redu našli primjerci Bedara punih riže, fotografije, osobne uspomene, pa čak i posudice namijenjene četveronožnim članovima obitelji.
I upravo tada nastala je jedna od najjačih slika večeri.Dok su jedni izlazili iz kazališta, drugi su ostajali u redu. Knjige su se otvarale na prvim stranicama za posvetu, izmjenjivali su se zagrljaji, razgovori i fotografije, a čekanje se za posljednje u redu proteglo gotovo dva sata.
Nitko ih nije tjerao da ostanu.Ostali su jer su htjeli.
A to je podatak koji možda najbolje opisuje odnos koji se posljednjih mjeseci stvorio između Barbare i njezine publike.Od videa na društvenim mrežama, preko Bedara punih riže, do rasprodanih kazališnih sjedala, jedna se ista priča samo preselila u različite formate.
Nije stvar u tome da ljudi dođu. Stvar je u tome da ne žele otići.
Rasprodati kazalište jest uspjeh. Ali puna dvorana sama po sebi ne može objasniti ono što se dogodilo u Kerempuhu.Ne može objasniti ženu koja briše suze pa se nekoliko minuta poslije smije. Ne može opisati publiku koja spontano zapjeva. Ni prijatelje koji istu predstavu dolaze pogledati drugi put.A posebno ne može objasniti red koji ostaje i nakon što je službeni dio večeri odavno završio.Možda se zato fenomen Barbara Unpluggeda ne krije u pitanju koliko ljudi može napuniti jedno kazalište.
Zanimljivije je pitanje:što im ispriča u tih sedamdeset minuta da ni nakon spuštanja zastora još ne žele otići?Odgovor će, čini se, Barbara tražiti zajedno s publikom i na sljedećim izvedbama.
Nakon Kastva i Zagreba, rasprodane su i izvedbe u Crikvenici i Pazinu, a projekt se uskoro prvi put seli i izvan granica Hrvatske, u najavi je prvo inozemno gostovanje Barbara Unpluggeda u Ljubljani. Priča koja je počela kroz Barbarine svakodnevne videe, nastavila se između korica knjige Bedra puna riže, a zatim stigla na kazališne pozornice, očito tek dobiva svoj zamah.
“Sudeći prema redovima nakon predstava i dvoranama koje se pune unaprijed, sve je više onih koji tu priču ne žele samo gledati preko ekrana, žele je doživjeti uživo”, za kraj zaključuje David Valić, izvršni producent projekta Barbara Unplugged.


