Pola stoljeća života, četvrt stoljeća umjetničkog rada i predstava u kojoj prvi put bez posrednika govori o sebi – kao glumici, majci, umjetnici i ženi. „Ja, glumica!“ više je od retrospektive karijere Darije Lorenci Flatz. To je osobni i autorski obračun s ulogama koje tijekom života preuzimamo, igramo i mijenjamo.

Daria Lorenci Flatz iza sebe ima 25 godina profesionalnog rada u kazalištu, na filmu i televiziji. Upravo je u godini kada je navršila 50 godina i obilježila četvrt stoljeća umjetničkog rada odlučila otvoriti potpuno novo poglavlje. Nastala je predstava „Ja, glumica!“, autorski projekt u kojem vlastitu biografiju prvi put stavlja u samo središte izvedbe.

No, ovo nije klasična retrospektiva karijere, niti tek niz anegdota iz glumačkog života. Vlastito iskustvo Lorenci Flatz pretvara u materijal za predstavu o radu, ambiciji, tijelu, starenju, majčinstvu, obitelji, popularnosti i potrebi da pred drugima neprestano stvaramo neku novu verziju sebe.

Od Sarajeva do zagrebačkih kazališnih pozornica

Daria Lorenci Flatz rođena je 13. travnja 1976. u Sarajevu. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je 1995. godine u klasi profesorice Neve Rošić, a diplomirala 1999.

Profesionalni put započela je u Teatru Exit, gdje je kao mlada glumica dobila priliku razvijati fizički intenzivan i neposredan glumački izraz. Godine 2004. prelazi u Teatar &TD, od 2008. do 2011. angažirana je u Gradskom kazalištu Trešnja, a 2011. postaje članica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gdje danas ima status dramske prvakinje.

Taj put obuhvatio je gotovo sve važne prostore hrvatske izvedbene umjetnosti – od nezavisne scene do nacionalnog kazališta, ali i film, televiziju te vlastite produkcijske projekte.

Rane godine u Teatru Exit bile su posebno važne za njezin razvoj. Intenzivan ritam igranja i rad u malom ansamblu omogućili su joj da kroz različite žanrove gradi vlastiti glumački jezik.

Uslijedile su i nagrade. Za ulogu Silvije u predstavi „Istok“ dobila je 2000. godine nagradu za najbolju mladu glumicu na Festivalu malih scena u Rijeci. Za ulogu Eve Braun osvojila je Zlatnog lava i nagradu Festivala glumca, dok je za Mladu ženu u predstavi „Noževi u kokošima“ dobila Nagradu hrvatskog glumišta, Zlatni smijeh i još jednu nagradu Festivala glumca.

Na njezinu kazališnom putu našle su se i predstave poput „Božanska glad“, „To samo Bog zna“, „Zagorka“, „Nora/Kuća lutaka“, „Lulu“, „Tri sestre“ i „Gdje se kupuju nježnosti“.

Od kazališta do Zlatnih Arena

Filmska karijera dodatno je proširila njezin umjetnički prostor. Široj publici posebno je poznata po ulozi u filmu „Oprosti za kung fu“ Ognjena Sviličića, za koji je 2004. godine osvojila Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu.

Drugu Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu dobila je 2020. za ulogu Jasne u filmu „Mater“ redatelja Jure Pavlovića.

Televizija joj je donijela još veću prepoznatljivost. Posebno se istaknula kao Jadranka Macan u seriji „Kumovi“, čime je postala poznata i publici koja možda ne prati redovito kazalište ili autorski film.

Upravo taj spoj ozbiljne kazališne karijere, nagrađivanog filmskog rada i televizijske popularnosti postaje jedan od materijala predstave „Ja, glumica!“.

Jer, što znači biti glumica nakon 25 godina? Je li glumica samo osoba koja na pozornici ili pred kamerom igra druge ljude ili je gluma prisutna i u svakodnevnom životu?

Rat, preseljenje i identitet

Važan dio njezine životne priče povezan je i sa Sarajevom. U Zagreb je došla 1992. godine, nakon početka rata u Bosni i Hercegovini.

Odnos prema Sarajevu ostao je važan dio njezina osobnog identiteta, ali ga u predstavi nije željela pretvoriti u jedinu temu. Umjesto toga, vlastito iskustvo koristi kao jedan od slojeva šire priče o pripadanju, odlascima, novim počecima i stvaranju identiteta.

Tako se osobno i profesionalno iskustvo isprepliću, ali nijedno od njih ne postaje konačan odgovor na pitanje tko je Daria Lorenci Flatz izvan svih svojih uloga.

Tko je žena iza svih uloga?

Tekst predstave potpisuju Daria Lorenci Flatz i Ana Tonković, dok su koncept razvili Daria Lorenci Flatz, Ana Tonković, Larisa Lipovac Navojec i Emil Flatz.

Larisa Lipovac Navojec potpisuje koreografiju, Lara Brkić suradnica je za ples na svili, glazbu je oblikovao Vedran Kasap, kostimografiju Emina Kušan, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, a videoprojekcije i oblikovanje prostora Emil Flatz.

Produkciju potpisuje 4Sobe, kreativni i edukacijski prostor koji Daria Lorenci Flatz i Emil Flatz razvijaju i izvan njezina matičnog kazališta.

Na pozornici se tako pojavljuje više različitih verzija iste žene – umjetnica, majka, javno eksponirana diva, poduzetnica i Bosanka. Svaka od njih dobiva vlastiti glas, pokret i izvedbeni oblik.

Ali nijedna nije predstavljena kao konačna istina.

Upravo je u tome jedna od glavnih ideja predstave: koliko različitih uloga čovjek tijekom života igra i postoji li uopće jedna „prava“ verzija njega samoga?

Tijelo kao pozornica

„Ja, glumica!“ pritom nije samo govorni monolog. Predstava spaja autofikciju, fizički teatar, komediju, burlesku, apsurd i elemente pop-kabarea.

Tijelo je jedan od njezinih važnih motiva. Lorenci Flatz na pozornici se presvlači, kreće, fizički napreže i koristi ples na svili. Govori o starenju, menopauzi, kondiciji i promjenama tijela bez potrebe da ih uljepšava.

Tako se ono što publika vidi na pozornici pretvara u metaforu svakodnevice: pokušaj da istodobno kontroliramo posao, obitelj, tijelo, ambicije i sliku koju o sebi šaljemo drugima.

Naizgled kaotična izvedba zapravo je precizno strukturirana. A upravo je taj kontrast važan – iza dojma spontanosti stoji ogroman rad.

Majčinstvo između pozornice i svakodnevice

Lorenci Flatz majka je trojice sinova, a iskustvo majčinstva također je jedan od važnih elemenata predstave.

Briga o djeci, kućanski poslovi, liječnički pregledi, posao, vježbanje i profesionalne obveze u predstavi se gomilaju u ritmu koji je istodobno komičan i vrlo prepoznatljiv.

Iza humora tako stoji ozbiljno pitanje: koliko različitih obaveza jedna osoba može istodobno nositi i zašto se od žena toliko često očekuje da budu uspješne u svima njima?

Pedeseta kao novi početak

Pedeseti rođendan za Lorenci Flatz nije bio samo broj. Postao je povod za umjetničku inventuru.

„Ja, glumica!“ nastala je upravo iz potrebe da se nakon 25 godina rada pogleda unatrag, ali ne kako bi se karijera zaključila, nego kako bi se otvorio novi prostor za ono što tek dolazi.

U toj životnoj fazi govori o drukčijem odnosu prema ambiciji, starenju i potrebi za dokazivanjem. Nakon godina profesionalnog dokazivanja, vlastite mogućnosti postaju jasnije, a potreba da se stalno potvrđuje vlastita vrijednost – barem dijelom – slabi.

Predstava zato djeluje istodobno kao inventura i kao novi početak.

Cijena ambicije

Iza nastanka monodrame stoji i velik fizički i organizacijski napor. Uoči premijere Lorenci Flatz govorila je o višemjesečnom radu na predstavi koji je tekao paralelno sa snimanjima i drugim obvezama, uz dane koji su trajali i do šesnaest sati.

Upravo iz toga proizlazi jedno od ključnih proturječja predstave.

Glumica propituje ideju da umjetnički rad mora biti povezan s patnjom, iscrpljivanjem i stalnim dokazivanjem, dok istodobno sama demonstrira nevjerojatnu disciplinu potrebnu da bi takvu izvedbu uopće mogla iznijeti.

Što znači „glumiti“?

„Ja, glumica!“ zato govori o glumi u najmanje dva smisla.

Prvi je profesionalni – riječ je o zanatu koji je Lorenci Flatz gradila od Teatra Exit, preko brojnih kazališnih i filmskih uloga, sve do statusa dramske prvakinje HNK-a.

Drugi je svakodnevni.

Svi, na različite načine, mijenjamo način na koji govorimo, ponašamo se i predstavljamo ovisno o tome jesmo li roditelji, partneri, umjetnici, zaposlenici, prijatelji ili javne osobe.

Pitanje predstave nije jesu li te uloge lažne.

Pitanje je koliko upravo od njih nastaje ono što nazivamo svojim identitetom.

Od predstave do knjige

Projekt „Ja, glumica!“ pritom ne ostaje samo na kazališnoj pozornici. Nakon zagrebačkih izvedbi nastavlja živjeti kroz gostovanja i turneju, a tijekom 2026. predstava je izvedena i u više hrvatskih gradova.

Trajanje joj je oko 75 minuta, što odgovara koncentriranoj formi u kojoj se velik broj tema izmjenjuje izrazito brzo.

Iz kazališnog projekta nastaje i knjiga „Ja, glumica“. Autorica knjige je Daria Lorenci Flatz, a izdavači su Rafinerija ideja i 4Sobe. Knjiga je zamišljena kao nastavak autorskog procesa započetog predstavom, odnosno kao novi oblik istog projekta.

Za razliku od kazališta, koje počiva na tijelu, glasu, tempu i neposrednoj reakciji publike, knjiški format otvara prostor za dulje zadržavanje na iskustvima koja na pozornici prolaze velikom brzinom.

Zato knjigu nije nužno promatrati samo kao dokument predstave, nego kao njezino novo poglavlje u drugom mediju.

Nakon četvrt stoljeća – prvi put samo ona

Daria Lorenci Flatz tijekom 25 godina karijere igrala je brojne druge ljude. Gradila je likove na kazališnim pozornicama, pred filmskim kamerama i na televiziji.

„Ja, glumica!“ donosi svojevrsni obrat.

Ovaj put nema drugog lika iza kojega se može sakriti.

Ona je istodobno autorica, izvođačica, koautorica teksta i središnji materijal predstave.

U jednom se prostoru susreću djevojka koja je iz Sarajeva došla u Zagreb, mlada glumica s početka karijere, nagrađivana filmska umjetnica, prvakinja nacionalnog kazališta, televizijsko lice, majka, supruga, poduzetnica i žena koja je stigla do 50. godine života.

Sve su to dijelovi iste osobe, ali nijedan od njih nije cijela Daria Lorenci Flatz.

Upravo zato naslov „Ja, glumica!“ nije samo naziv predstave. To je pitanje koje nakon četvrt stoljeća profesionalnog rada postaje mnogo šire od samog zanimanja.

Što ostaje kada se skinu sve uloge? I postoji li uopće osoba izvan njih?

Možda je odgovor upravo u onome što predstava pokazuje – da se identitet ne nalazi iza svih tih uloga, nego nastaje iz njih.