Roditelji trebaju znati da disleksija, problem u učenju čitanja, nije tako velika kognitivna teškoća da bi dijete u osnovnoj školi trebalo ići na prilagođeni program jer će se njime teško upisati u četverogodišnje srednje škole, upozorila je logopedinja prof. Stanislava Leljak Turžanski.
Predsjednica Hrvatske udruge za disleksiju ističe da se djeca kojoj je dijagnosticirana disleksija po zakonu ne školuju po prilagođenom programu, nego po redovnom uz individualiziran pristup, jer mogu slijediti sav školski program, ali na drugačiji način.
‘Ako je komisija procijenila dijete i ocijenila da je ono za redovan program uz individualizirani pristup, što je pravilo kada je u pitanju disleksija, onda se svi nastavnici toga moraju pridržavati, sviđalo im se to ili ne’, rekla je za tportal.hr Leljak Turžanski.
Naime, nastavnicima je često lakše raditi po prilagođenom programu, jer to manje-više podrazumijeva samo značajno smanjivanje obima gradiva. Individualizirani pristup s druge strane podrazumijeva učenje cijelog sadržaja, ali uz brojne prilagodbe metoda učenja i ispitivanja potrebama učenika.
Što je disleksija?
Disleksija je najraširenija kognitivna teškoća koju karakterizira otežano učenje tečnog čitanja i preciznog razumijevanja pročitanog, unatoč normalnoj ili natprosječnoj inteligenciji.
Procjenjuje se da oko 10 posto populacije ima disleksiju. Znači da u Hrvatskoj u svakom trenutku ima oko 30 tisuća djece s disleksijom, odnosno da u svakom razredu ima oko tri učenika koji imaju problema s učenjem. Još prije nekoliko desetljeća disleksija nije bila dovoljno istražena i prepoznata pa su mnoga djeca s disleksijom bila nepravedno stigmatizirana kao lijena ili čak glupa. Danas se zna da su brojne, slavne i uspješne osobe poput Einsteina, Edisona, Disneya, Michelangela, Da Vincija, Andersena, Christie, Churchila i Washingtona imale disleksiju.
U posljednje vrijeme svijest o disleksiji raste, uvjeti za obrazovanje djece s disleksijom u Hrvatskoj se poboljšavaju, osobito u osnovnoj i srednjoj školi, a isto tako i u studiranju. Zato je vrlo važno da svatko tko ima djecu s disleksijom zna na koju pomoć imaju pravo te na kakve će zapreke naići.
Kako se bira – individualizirani ili prilagođeni?
Uobičajena je praksa da se djecu koja u osnovnoj školi imaju teškoće u učenju upućuje na timsku obradu neurologa, logopeda, defektologa i psihologa koji procjenjuju prema kojem programu se trebaju školovati.
Stručnjakinja resornog ministarstva mr. sc. Marijana Gojčeta, prof. def. viša stručna savjetnica u Službi za manjine i učenike s posebnim potrebama kaže da dijete koje ima dijagnosticiranu disleksiju treba imati rješenje o primjerenom programu školovanja na temelju kojeg ostvaruje određena prava.
‘Mnoga djeca s utvrđenom ili neutvrđenom, a prisutnom, disleksijom i bez rješenja dobivaju posebnu skrb učitelja i stručnih suradnika škole te bez većih teškoća završavaju fakultete’, rekla je za tportal.hr Gojčeta.
No ponekad je, ističe, zbog dodatnih teškoća ili okolnosti, ipak potrebno utvrditi primjeren program školovanja i donijeti rješenje. Ono je obvezujuće i škola ga mora provoditi. Ako se radi samo o disleksiji ili o disleksiji s udruženim blažim teškoćama kao što su disgrafija (teškoća s pisanjem) i diskalkulija (teškoća s računanjem), tada, uglavnom, stručno povjerenstvo određuje školovanje po redovnom programu uz individualizirani pristup.
Redovni program uz individualizirani pristup podrazumijeva provedbu redovnog programa bez sadržajne prilagodbe uz primjenu individualiziranih pristupa u skladu s potrebama djeteta.
Detaljne savjete o tome što sve podrazumijeva individualizirani pristup (primjerice, pretežno usmeno ispitivanje, pomoć u čitanju zadataka, produljeno vrijeme za učenje ili rješavanje zadataka, manji broj zadataka na ispitima i sl.) roditelji mogu saznati na stranicama Hrvatske udruge za disleksiju.
Važna je i atmosfera!
Gojčeta ističe da uspjeh u primjeni svih oblika pomoći kod djeteta s disleksijom ne ovisi samo o didaktičkim pomagalima i metodama rada učitelja. Podjednako je važno, a ponekad i važnije, kaže, ozračje u kojem se pomoć želi pružiti, razumijevanje potreba i zahtjeva djeteta te dobar kontakt s djetetom.
Prilagođeni program školovanja određuje se djetetu koje, pored disleksije, ima i druge utjecajne teškoće u razvoju, npr. sniženo intelektualno funkcioniranje. Za razliku od individualiziranog pristupa, on podrazumijeva smanjenu težinu i veličinu nastavnog programa.
‘Većina zagrebačkih osnovnih škola ima stručne suradnike – pedagoge, psihologe, logopede, socijalne pedagoge i sl. koji su dužni dati podršku učiteljima u izradi i provedbi primjerenih programa i nastavnih materijala te pružati podršku učenicima i roditeljima.
Stručni suradnici i učitelji ne ostvaruju pravo na dodatnu naknadu za provođenje redovnog programa uz individualizirani pristup. Pravo na naknadu ostvaruju samo učitelji koji provode prilagođene programe’, objasnila je Gojčeta.
Prema kolektivnom ugovoru iz 2011., dodatak za rad po prilagođenom programu je sedam posto od plaće.
Zašto ne prilagođeni, ako nije nužno?
Učenici koji su završili OŠ po prilagođenom programu ili individualiziranom postupku imaju pravo na izravan upis u prilagođene programe srednjeg obrazovanja, a mogu se izravno upisati i u redovne programe ako prilagođeni program nemaju iz nastavnih predmeta važnih za nastavak školovanja u toj struci. No prije toga moraju proći kroz procjenu službe za profesionalno usmjeravanje Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje koja će prema ocjenama, programu te sposobnostima i željama djeteta preporučiti tri školska programa, odnosno škole. Međutim, iskustva roditelja pokazuju da će Zavod djeci koja su išla na prilagođeni program uglavnom preporučiti trogodišnje škole; tek rijetko će moći upisati četverogodišnje. Svaka škola dužna je osigurati tri mjesta za izravan upis, no to ne znači da je upis siguran jer na svako od tih mjesta može doći više kandidata.
Primjerice, prošle godine u cijelom Zagrebu samo četvero djece s prilagođenim programom upisalo je četverogodišnje škole.
Drugim riječima, to znači da se djetetu zbog blage teškoće u učenju može dogoditi da za cijeli život bude uskraćeno za neku karijeru koju želi, a možda ima i potencijala za nju. Nema ništa loše u tome da netko bude pomoćni slastičar ili pediker, no pitanje je koliko je roditelja spremno pristati na to da par takvih profesija bude jedini izbor njihova djeteta samo zato što ima disleksiju.
Svaki brižan roditelj s pravom će se pitati: ako je Hellen Keller, gluhoslijepa od rođenja uspjela doktorirati filozofiju, naučiti nekoliko stranih jezika i konačno postati književnica, zašto moje dijete s disleksijom ne bi moglo, ako ima želja i ambicija, samo birati karijeru. Sličan primjer može nam biti i Sanja Tarczay koja je nedavno postala prva gluhoslijepa doktorica znanosti u Hrvatskoj.
Mogući uzroci disleksije
Uzroci disleksije mogu biti genetski i okolišni, a kao čimbenici rizika obično se navode prerano rođenje, komplikacije u porođaju, izloženost ploda drogama ili alkoholu, anestezije i operacije u ranoj dobi, teške ozljede glave, infekcije živčanog sustava i sl.
Simptomi i teškoće
Najčešći su simptomi teškoće u pamćenju slova i verbalnom pamćenju, teškoće u shvaćanju teksta, sporo čitanje, zamjena slova sličnih oblika poput b i d ili fonetski sličnih što su b i p, sjeckanje riječi na slogove, preskakanje slova i sl.
Prednosti disleksije
Osobe s disleksijom mogu imati određene kognitivne prednosti – primjerice, snažan predodžbeni i vizualan kapacitet, značajan kapacitet općeg razumijevanja i povezivanja, a karakterizira ih obično i originalnost, kreativnost te tzv. umjetnički način mišljenja
