Svečana premijera 29. rujna 19:00
Vječna Andersenova Djevojčica sa šibicama svima nam je iz djetinjstva ostavila okus
suza, kao i pitanje zašto je svojoj junakinji odlučio dodijeliti takvu sudbinu. Kao izuzetno
plodan i uspješan pisac još za života, ispisao je more rečenica kojima plove likovi jednako
tragičnih linija, a kojima je inspiraciju crpio uglavnom iz vlastitog iskustva.
Koliko god da ovu priču svi pamtimo po temi smrti, čini mi se da je u njoj otvoreno nešto
daleko okrutnije od toga: iskustvo odrastanja siromašnog djeteta u dobu Industrijske
revolucije sa svim – nimalo blagonaklonim – posljedicama koje ga prate, počevši od
obiteljske situacije, preko društvene, pa do one same prirode koja joj je ovdje na najsiroviji
način pokazala svoje ledene zube.
Gledano iz današnjice kojom dominira nemilosrdni kapitalizam, to iskustvo ne čini se ni
najmanje dalekim. Vremena su se možda u nekom smislu promijenila: komunikacija je
nadohvat ruke, tehnologija je u uzletu, postoje ideje koje govore o slobodi, o napretku,
postoji težnja ka njima; ali ljudi, njihove predodžbe, predrasude, strahovi, osuđivanje,
izrugivanje, odbacivanje, ignoriranje onoga tko je drugačiji ili kome nešto manjka – to je
ostalo isto do dana današnjeg.
Ima nešto nevjerojatno zastrašujuće u tome, što je ljudska priroda u stanju proizvesti.
Andersen je na tu temu bio majstor literarnog ruha, dok je na nama koji se bavimo
kazalištem da pronađemo vlastiti jezik kojim ćemo o tome govoriti – kako malima, tako i
velikima.
Tamara Damjanović
