Intervju
Sve je vizualno u „pomaknutom kodu“
* Kostimi u komediji igraju ključnu ulogu u stvaranju atmosfere, karaktera i humorističnog efekta. Ova je k tomu vrlo osebujna. Jesu li ovako živopisni i konkretni likovi bili zamka ili prednost za kostimografa?
– Za mene su Maratonci Dušana Kovačevića definitivno bili veliki izazov. Ne ukaže se često prilika stvarati tako osebujne likove u rasponu od 24 do 126 godina. Nešto što se na prvi dojam možda i činilo kao zamka, vrlo sam brzo pretvorila u prednost i beskrajno uživala.
* Koliko je važna priprema u kostimima, a pri tom mislim na istraživanje, crtanje, brisanje, kidanje skica – u odnosu na završno „šivanje“?
– Dobra i temeljita priprema ključna je u svakom poslu, pa tako i u procesu stvaranja kostima. To je „kamen temeljac“, kao što su bitne i ništa manje važne sve ostale faze da bi se došlo do onoga finalnoga, funkcionalnoga kostima na glumcu u službi same predstave.
* Znam da je redateljičin plan velom tajne malo oviti sve oko predstave, no nešto nam ipak možete odati – glede koncepta kostimografskog. Jeste li nastojali ostati u kontekstu ili je baš sve pomaknuto, neobičan kostim na neobičnom liku? Usto ne upasti u stereotipe.
– Ako govorimo o kontekstu vremena u kojem je napisan tekst Dušana Kovačevića, po kojem mi i radimo ovu predstavu, a to je 1972., u tom smislu je kostimografski koncept donekle inspiriran tim razdobljem. S druge strane, inspiraciju sam crpila i iz drugih vremenskih razdoblja prošloga stoljeća, ali i raznih drugih medija, kao što su neke suvremene serije, stripovi, tako da je sve vizualno u „pomaknutom kodu“.
* Mnogi će predstavu doći pogledati s očekivanjima, zbog filma. Je li vam to bio pritisak ili ste svi u timu otpočetka „furali svoj film“?
– Moram priznati da nisam nikada radila na projektu za kojim je bio ovako veliki interes i to puno prije premijere. Tomu zasigurno pridonosi činjenica da je kultni film prepoznat kod širih masa i da su očekivanja od predstave u tom smislu velika. Kad me redateljica Đorđević prošle godine nazvala i ponudila mi suradnju, prvi naputak koji je dala je bio taj da „zaboravim na film“, jer mi ovdje radimo nešto drugo. U tom smislu pritiska nema, jer kako ste i sami rekli „furamo svoj film“.
* Poznavajući Kovačevićev komad i redateljicu Olju i njezin rad, glumci će sigurno biti doslovce stalno u pokretu pa ste i to morali riješiti.
– Predstava je fizički zahtjevna, tako da sam se maksimalno trudila olakšati glumcima izborom materijala i krojeva, da pokret bude neometan.
* Kostimi i scena moraju biti u harmoniji, kao što i cijela vizualnost predstave mora biti koherentna cjelina. Jeste li već radili s Ljubicom Petrović?
– Kao što ste i sami istaknuli, kostimi i scena moraju biti u harmoniji. Dobra komunikacija i suradnja scenografa i kostimografa je nužna da bi se to i postiglo. Iako smo prvi put surađivale, mislim da smo kolegica Petrović i ja u tom uspjele i da ćemo u budućnosti imati prilike za nove suradnje.
* Ni osječki ansambl, k tomu s redateljicom Đorđević na čelu, nije vam nepoznanica. Vraćate nam se pa to valjda znači da vam je ovdje ugodno.
– Kada dođem u Osijek osjećam se kao kod kuće i neizmjerno sam sretna što mogu biti dijelom ovoga autorskoga tima koji je redateljica Đorđević okupila, kao i sjajnim ansamblom osječkoga HNK-a. Velika je povlastica raditi u teatru gdje imate na raspolaganju krojačnicu i cijeli tim sjajnih majstora svog zanata, kao i sektor maske koji radi izuzetan posao, te im ovim putem zahvaljujem na divnoj suradnji.
* Što publika može očekivati, što nam smijete odati?
– Ne bih previše odavala. Jedino što mogu poručiti svima koji dođu gledati naše Maratonce da se prepuste. Zasigurno će uživati kao i svi mi koji smo predano i s velikim užitkom stvarali protekla dva mjeseca.
Promo
Foto / Kristijan Cimer
