Zagreb — Suočavanje sa psihičkom bolešću unutar obitelji jedno je od najtežih i najizazovnijih životnih iskustava. Kada član obitelji dobije dijagnozu poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja ili teške depresije, cijela obiteljska dinamika mijenja se iz korijena. Suživot sa psihički bolesnom osobom zahtijeva golemu količinu strpljenja, empatije i odricanja, no obitelji se prečesto u toj borbi osjećaju prepuštene same sebi, stisnute između društvene stigme i nedostataka zdravstvenog sustava.
Nevidljivi pacijenti u kući
Stručnjaci često naglašavaju da psihička bolest ne pogađa samo pojedinca, već cijelu obitelj. Članovi obitelji postaju neformalni njegovatelji, preuzimajući uloge za koje nisu educirani. Svakodnevica postaje nepredvidiva, ispunjena stalnim balansiranjem između pružanja podrške i brige o tome hoće li bolesna osoba redovito uzimati terapiju.
„U početku je bilo najteže prihvatiti da osoba koju voliš više nije ista“, priča nam pedesetogodišnja Marija (podaci poznati redakciji), čiji se suprug već godinama bori s bipolarnim poremećajem. „Život vam se pretvori u stalno iščekivanje iduće faze — bilo da je riječ o dubokoj depresiji u kojoj ne može ustati iz kreveta, ili o maniji u kojoj donosi nepromišljene odluke. Najteže je što okolina to ne razumije. Ljudi misle da je to stvar volje, a zapravo je riječ o teškoj medicinskoj dijagnozi.“
Osim emocionalnog tereta, tu je i konstantan strah od pogoršanja stanja, ali i fizička iscrpljenost. Njegovatelji često zanemaruju vlastito zdravlje, društveni život i karijeru, zbog čega i sami nerijetko razvijaju simptome anksioznosti i izgaranja (burnouta).
Zid šutnje i društvena osuda
Iako se u javnosti sve više govori o mentalnom zdravlju, stigma je u hrvatskom društvu i dalje duboko ukorijenjena. Psihičke bolesti i dalje prate predrasude da su te osobe nepredvidive, opasne ili lijene. Zbog straha od osude okoline, susjeda ili kolega na poslu, obitelji često kriju problem, čime ulaze u začarani krug izolacije.
Izostanak otvorene komunikacije u zajednici sprječava obitelji da na vrijeme potraže pomoć. Umjesto da dobiju podršku zajednice, oni se povlače u četiri zida, ostajući sami sa svojim problemima, strahovima i sramom koji im nameće okolina.
Sustav koji zakazuje kada je najpotrebnije
Najveći problem s kojim se suosjećaju obitelji oboljelih jest institucionalna praznina. Kada nastupi akutna kriza, bolnička skrb pruža privremeno rješenje. Međutim, problemi nastaju onog trenutka kada pacijent izađe iz bolnice.
Hrvatskom sustavu kronično nedostaju organizirane usluge u zajednici — mobilni timovi, dnevne bolnice s većim kapacitetima i stambene zajednice. Obitelji svjedoče kako su prepuštene same sebi u organizaciji dugotrajne skrbi. Ako oboljela osoba odbija liječenje, zakonski okviri često vežu ruke i liječnicima i obitelji, sve dok ne dođe do ugrožavanja vlastitog života ili života drugih, što dovodi do dodatnog stresa i osjećaja nemoći.
Udruge civilnog društva koje okupljaju oboljele i njihove obitelji pokušavaju popuniti te praznine kroz grupe podrške i savjetovališta, no njihovi su resursi ograničeni i ne mogu zamijeniti sustavnu državnu skrb.
Kako preživjeti i očuvati vlastito zdravlje?
Psiholozi i psihijatri neprestano upozoravaju na jedno ključno pravilo: da biste pomogli drugome, morate prvo pomoći sebi. Članovi obitelji moraju naučiti postaviti granice i prihvatiti da ne mogu kontrolirati sve aspekte bolesti.
Edukacija o samoj bolesti, redovito informiranje o terapijama te uključivanje u grupe potpore gdje se mogu razmijeniti iskustva s ljudima u sličnim situacijama, ključni su koraci za očuvanje mentalnog zdravlja njegovatelja.
Suživot sa psihički oboljelom osobom traži nadljudsku snagu. No, dok god društvo na mentalne bolesti gleda kao na tabu, a sustav skrb prebacuje isključivo na leđa obitelji, ti će ljudi ostati nevidljivi heroji našeg društva, prepušteni tihoj borbi unutar svojih domova.
