U ekskluzivnom razgovoru za Hello!, fotograf, vizualni umjetnik i osnivač Škole transformacije Hrvoje Zalukar otkriva kako je odluka o preseljenju iz Zagreba u prirodno okruženje uz rijeku Dobru promijenila njegov pogled na život, umjetnost i vlastite prioritete. Nakon više od dva desetljeća rada u fotografiji, tijekom kojih je surađivao s kazalištima, časopisima i brojnim umjetnicima, danas inspiraciju pronalazi u naizgled neprimjetnim detaljima prirode. Njegova nova izložba „Fraktal svjesnosti”, posvećena kapljicama vode, refleksijama i odnosu čovjeka prema stvarnosti, otvara pitanja o percepciji, emocijama i svijesti. U razgovoru za Hello! Magazin govori o svom umjetničkom putu, analognoj fotografiji, iskustvima koja su oblikovala njegov osobni razvoj, radu s ljudima te razlozima zbog kojih danas slobodu, obitelj i povezanost s prirodom stavlja ispred uobičajenih definicija profesionalnog uspjeha.
Vaša nova izložba „Fraktal svjesnosti” polazi od fotografija kapljica vode, motiva koji se na prvi pogled čini jednostavnim, ali u vašoj interpretaciji dobiva filozofsku dimenziju. Kako je nastala ideja za ovaj ciklus i što vas je upravo u vodi potaknulo na razvijanje tako složenog autorskog koncepta?
Ideja se pojavila spontano, a došla mi je iz nutrine kao i sve što radim. Preselio sam se iz grada u prirodno okruženje, u selo pored rijeke, okružen šumom. Svakodnevno sam u izravnom doticaju s prirodom, promatram je i učim od nje. Često hodam bos po travi i jedno jutro primijetio sam rosu, osjetio je na svojim stopalima, a kada sam se približio tlu, vidio sam cijeli jedan mikrosvemir koji prije nisam toliko detaljno opažao. Sljedeći korak bio je uzeti aparat, nabaviti opremu za makrofotografiju i krenuti u avanturu.
Sve pojave u prirodi za mene su čarobne i kompleksne te se ne daju u potpunosti objasniti intelektualno. Aerodinamični oblik jedne kapljice, napetost vodene površine, refleksija svijeta koja se očituje u njoj i njezina čistoća daju joj kompleksnost i emocionalnu dimenziju. Voda je fundamentalna za stvaranje života, a kroz promatranje kapljica, mikrosvijeta raznih živih bića, zemlje, biljaka, igre svjetla i sjene, refleksija i boja, krenuo sam još dublje istraživati prirodni svijet koji je oduvijek bio u mojem vrtu, ali ga prije nisam bio svjestan dok sam hodao po njemu.
Mnogo toga ljudi danas uzimaju zdravo za gotovo, a većina ih je potpuno odvojena od prirode i prirodnih principa. Upravo kroz ovu konceptualnu fotografsku izložbu želim posjetiteljima usmjeriti pažnju na pitanja o životu, prirodi, emocijama, našem postojanju i podrijetlu, percepciji i svijesti jer mislim da je to itekako vrijedno istraživati.
Pojam fraktala podrazumijeva strukture u kojima se određeni obrasci ponavljaju na različitim razinama. Što za vas znači povezivanje tog matematičkog pojma sa svjesnošću i na koji se način ta poveznica može prepoznati u konkretnim fotografijama?
Kroz istraživanje tog makrosvijeta povećavanjem detalja shvatio sam da se kapljice ponavljaju na svim razinama, koliko mi je oprema omogućavala da vidim. Sve se u prirodi ponavlja u uzorcima i nizovima, što je Rupert Sheldrake istraživao kroz morfička polja i morfičku rezonanciju.
Fraktal također označava lom svjetlosti kroz kapljice, objektiv i refleksije. Budući da je fotografija crtanje svjetlom, a podrazumijeva i odnos oblika i sadržaja koji se stavljaju u kompoziciju, taj termin mi je bio jako zanimljiv.
Još jedan uzorak primijetio sam kod ljudi. Svaki čovjek ima svjesnost na određenom stupnju razvoja, a taj se uzorak ponavlja i kroz druga živa bića. Prema drevnim učenjima, sve je satkano od iste supstance, odnosno od svijesti, cijeli svemir.
Zanimljivo mi je pitanje odakle čovjeku svjesnost, tko ju je ugradio u nas i odakle dolazi. Ljudi mogu iskusiti trenutke kada su svjesni i to je činjenica. Ako sam ja produkt prirodne dimenzije, božanskog, mali djelić te više inteligencije koja me stvorila, onda i kapljica koju promatram, prirodni svijet i svemir mogu promatrati mene, i to svjesno, u svakom trenutku.
Za mene svako živo biće ima djelić te univerzalne svijesti, odnosno božanskog, koje upravlja svime. Svjesnost moja, tvoja i drugih živih bića također se ponavlja u prostoru i vremenu, ali i izvan programa prostora i vremena. Ona je, prema mojem iskustvu i istraživanju, sveprožimajuća inteligencija koja je kreator sveg postojanja.
U najavi izložbe postavljate pitanje gdje završava ono što promatramo, a počinje onaj koji promatra. Kako ste tu ideju pretočili u vizualni jezik, bez oslanjanja isključivo na tekstualna objašnjenja koja prate fotografije?
Kroz fotografiranje kapljica primijetio sam na nekima i svoj odraz, ali i odraz prirodnog svijeta koji se očituje u kapljicama vode. Kroz promatranje i fotografiranje prirodno su mi se pojavila pitanja i logički zaključci. Tko je taj koji promatra, tko je taj promatrač ili promatračica u nama?
Postoji praksa koja te kroz pitanja dovodi upravo do naše srži, a to je taj promatrač. Moja svjesnost je taj promatrač, ali gdje je granica između onoga koji promatra i onoga što je promatrano? Možda ne postoji jer je sve dio iste cjeline.
Um sve želi definirati, objasniti i staviti u koncept, a stvarnost se nikada neće moći shvatiti u potpunosti jer je čovjekov intelekt ograničen. Fotografiranje refleksija u kapljicama upravo je vizualni jezik koji prikazuje da se odnosi, ljudi i život stalno reflektiraju te da svijest evoluira na taj način.
Fotografiranje sitnih prirodnih pojava zahtijeva specifičan odnos prema vremenu, svjetlu i detalju. Kako je izgledao praktični proces nastanka ovog ciklusa, od izbora motiva i fotografske tehnike do konačne selekcije radova?
Praktični proces trajao je oko godinu dana, kroz sva godišnja doba i različita doba dana, kada se svjetlo mijenjalo iz trenutka u trenutak. Kadriram uvijek prema unutarnjem osjećaju koji me vodi u kompoziciju i odnos svjetla, oblika, boja, perspektive i dubinske oštrine.
Fotografska oprema i objektivi omogućili su mi više mogućnosti za kreativnu igru. Ovisno o motivu i kompoziciji, birao sam opremu kojom bih lakše mogao napraviti fotografiju.
Selekcija je išla metodom eliminacije. Od približno 300 fotografija odabir je trajao tjednima. Pažnja mi je bila usmjerena na fotografije koje su najmoćnije, koje imaju najbolji odnos i najveću ravnotežu te najbolju kompoziciju. Važan je bio i format jer neke fotografije doslovno ovise o formatu kako bi funkcionirale.
Fotografija se tradicionalno povezuje s dokumentiranjem vidljive stvarnosti, dok vaš koncept polazi od njezine subjektivne interpretacije. Koje ste autorske odluke donosili kako biste sačuvali prepoznatljivost prirodnog motiva, a istodobno otvorili prostor za drukčije čitanje slike?
Duboku povezanost s prirodom osjećam odmalena i ona me inspirira na razinama koje ne mogu objasniti riječima. Današnja prevladavajuća znanost, odnosno znanstveni konsenzus, prema mojem mišljenju, još uvijek ne može objasniti većinu prirodnih pojava jer stvarnost promatra mehanički i pokušava je svesti na definiciju ili jednadžbu, a to nikada neće uspjeti na taj način.
Iz toga se rodio moj koncept i pristup stvarnosti kroz fotografije. Htio sam pokazati djelić prirodne stvarnosti, tu inteligenciju i čaroliju, odnosno minijaturne motive prirode koje ljudi ne vide svakodnevno.
Ta inteligencija koja je stvorila i oblikovala prirodu i prirodne pojave za mene je najveća umjetnica koju svakodnevno promatram i kojoj se divim. Kada se s fotoaparatom spustite u taj minijaturni svijet, vidite kompleksnost i slojevitost odnosa svjetla, refleksija, prirodnih oblika i boja.
Taj odnos sam po sebi meni je čudesan. Ta ljepota u meni otvara prostor da svatko tko gleda fotografiju osjeti neku unutarnju promjenu, pomak u svijesti, osjećaj ili emociju, ili mu se možda pojavi neko pitanje i otvori percepcija.
Izložba uključuje fotografije, tekstove i pitanja upućena posjetiteljima. Kako ste odredili odnos tih elemenata i koliko vam je bilo bitno da svaki fotografski rad može funkcionirati kao samostalno umjetničko djelo?
Kroz promatranje i fotografiranje prirode, ali i mnogo ranije u životu, pojavljivala su mi se pitanja: Tko sam? Zašto sam ovdje? Odakle sam došao? Što je priroda? Kako je nastao svemir? Što je život? Koji je smisao života? Što je nakon smrti? Odakle misli dolaze? Što su emocije?
Kada uzmemo pojmove poput prirode, života, ljubavi, duše, božanskog i svijesti, ne možemo ih staviti u verbalnu definiciju ili mentalni koncept jer time pokušavamo uokviriti nešto što je puno kompleksnije i složenije od riječi. Riječi su ograničavajuće, kao i naš intelekt.
Namjera mi je bila da kroz fotografiju, tekst i pitanja ljude potaknem na malo dublje razmišljanje o životu. Svaka fotografija može funkcionirati kao samostalno umjetničko djelo, ali meni je zanimljivije povezati tekst i fotografiju jer tako kod promatrača izazivam slojevitije iskustvo umjetničkog rada.
Tekst može biti informacija i putokaz pažnje, dok fotografija može potaknuti svjesnije promatranje odnosa, dati dubinu i izazvati emociju. Ta dva vizualna, ali i energetska medija moj su način ekspresije i volim se igrati njihovim odnosom.
U vašem dosadašnjem radu pojavljuju se psihološki portreti, pejzaži, tijelo i scenski motivi. Što je fotografiranje vode omogućilo vašem autorskom izrazu, a što niste mogli postići motivima kojima ste se ranije bavili?
Fotografija je za mene oduvijek bila umjetnost, moj način ekspresije, i obožavao sam je od prvog dana kada sam uzeo fotoaparat u ruke. Prijašnji projekti bili su više vezani uz grad, ljude i kazalište. Imao sam drukčije stanje svijesti nego posljednjih desetak godina, otkako osjećam duboku povezanost s prirodom.
Kroz tu unutarnju transformaciju elementi iz prirode sve su me više počeli impresionirati i inspirirati. Promijenila mi se percepcija i jednostavno imam unutarnji poriv za većom povezanošću s prirodom. Osjećam je snažnije i dublje nego ikada, a ta povezanost raste iz dana u dan.
Priroda me svakodnevno vraća u ravnotežu i poput magneta potiče kreativnost i dublje razumijevanje, ali i povezanost s božanskim koju želim izraziti kroz umjetnost i podijeliti sa svijetom.
Karakteristike elemenata prema hermetizmu — voda kao emocija i intuicija, vatra kao snaga volje, ekspanzija i akcija, zrak kao ideja i jasnoća te zemlja kao stabilnost i disciplina — jednako me očaravaju jer smo satkani od elemenata i iskušavam ih svaki dan kroz praksu.
Voda u kapljici toliko je mala, a toliko moćna. Savršenog je oblika, reflektira cijeli svijet i miruje kao u meditaciji. Promatra bez moranja, trebanja i očekivanja, u savršenoj ravnoteži. Jednostavno postoji i nije opterećena zadacima, ciljevima i uspjesima. Za mene je ta kapljica veliki učitelj i odraz moje prakse.
Naziv izložbe može kod publike stvoriti očekivanje da će kroz umjetnost dobiti određene odgovore o svijesti i stvarnosti. Kako ste izbjegli da postav postane ilustracija unaprijed oblikovanih filozofskih uvjerenja?
Možda će nekome izložba proširiti percepciju i potaknuti ga da počne postavljati dublja pitanja o svojem postojanju i životu, a možda i neće. Nisam time opterećen i ništa ne očekujem niti se nadam.
Sve što izlažem proizašlo je iz izravnog iskustva moje kreativnosti, unutarnjeg impulsa i svjesnosti te nema nikakve veze s vjerovanjima ili unaprijed oblikovanim uvjerenjima.
Nije mi u interesu nikome nametati vlastito iskustvo ili stavove, nego upravo suprotno — ostaviti prostor za susret i omogućiti posjetiteljima da nešto spontano osjete ili ne osjete. Svatko od nas ima drukčije stanje svijesti i drukčije percipira svijet.
Netko vidi i osjeća, netko percipira dublje i šire, a netko je zaokupljen pričama vlastitog uma i svijet promatra kroz prizmu unaprijed usvojenih programa, vjerovanja i uvjerenja koja mogu utjecati na njegovu percepciju, a da toga nije svjestan.
Ima nas svakakvih. Izložba je otvorena za sve, ne da bi stvarala očekivanja, nego da bi se promatrala i da bi svatko mogao doživjeti je na svoj način, potpuno slobodno.
Dvije osobe mogu promatrati istu fotografiju i u njoj prepoznati potpuno različite sadržaje. Koliko vas kao autora zanima razlika između namjere s kojom ste snimili fotografiju i značenja koje joj gledatelj naknadno pripisuje?
Na prijašnjim izložbama bilo mi je bitno promatrati emocionalne reakcije ljudi na moj umjetnički rad. Danas mi to nije toliko važno, ali i dalje mi je zabavno promatrati reakcije i komentare, samo bez očekivanja, potpuno neutralno.
Svatko od nas percipira stvarnost na svoj jedinstven način, a na to utječu programi i sustav vjerovanja u čovjekovu nesvjesnom. Primjerice, smatram da čovjek kroz osobni rad može razvijati širu percepciju i preispitivati vlastita uvjerenja, dok će netko tko stvarnost promatra isključivo kroz već usvojene stavove možda kritizirati sve što im proturječi.
Kroz svakodnevni rad s ljudima susrećem se s tim razlikama i kognitivnim distorzijama. Uvijek mi je zanimljivo promatrati kako ljudski um drukčije definira stvarnost i stavlja sve u svoje koncepte.
Izložba je otvorena za sve. Cijeli je projekt osmišljen kao susret različitih perspektiva koji se može spontano razvijati u bilo kojem smjeru. Jedan od razloga zbog kojih vodim Školu transformacije jest prenošenje znanja i praksi koje ljudima mogu pomoći da preispitaju vlastite obrasce, automatizme uma i ograničenja percepcije.
Fotograf uvijek odlučuje što će uključiti u kadar, a što će iz njega izostaviti. Može li se upravo u toj selekciji prepoznati način na koji ljudi i u svakodnevnom životu stvaraju ograničenu sliku događaja koje smatraju objektivnima?
Čovjekov nesvjesni um donosi odluke prije nego što ih svjesni dio uma registrira i potvrdi, pa mnogi misle da su svjesno donijeli odluku koja se na kraju može pokazati destruktivnom ili netočnom.
Zato sam već rekao da svatko od nas drukčije percipira stvarnost. Na našu percepciju utječu iskustva, obiteljski i kulturni obrasci, usvojena uvjerenja, neintegrirane traume i potisnute emocije.
Velik dio naših obrazaca razvija se u ranom djetinjstvu, kada tek učimo razumjeti i obrađivati podražaje iz okoline. Ti obrasci poslije mogu utjecati na način na koji doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko sebe.
Kroz rad na sebi čovjek može razvijati kritičko razmišljanje, propitivati informacije, educirati se, promatrati vlastite reakcije i na temelju činjenica i logike donositi odluke. Važno je naučiti prepoznati trenutak u kojem reagiramo automatski, pod utjecajem emocija ili ranijih iskustava, umjesto da situaciju sagledamo mirno i svjesno.
Suvremeni čovjek svakodnevno prolazi kroz golem broj vizualnih informacija, od društvenih mreža do digitalnog oglašavanja. Primjećujete li da je takvo okruženje promijenilo sposobnost publike da se dulje zadrži pred jednom fotografijom i prouči njezine detalje?
Da, primjećujem da ljudi imaju sve raspršeniju pažnju i da je mnogima fokus slab te traje svega nekoliko sekundi. Sve je manje ljudi koji su zaista prisutni, a čini mi se da se situacija pogoršava iz godine u godinu.
Suvremeni način života bombardira nas vanjskim podražajima i informacijama, što dodatno raspršuje pažnju. Smatram da je pažnja naša životna valuta jer ondje gdje je usmjeravamo ulažemo i svoju energiju.
Čovjek koji nema razvijenu sposobnost upravljanja pažnjom rasipa energiju na nebitne stvari, rastresen je i iscrpljen te mu je teže ostvariti ideje i promijeniti vlastite navike. Kroz vježbu i rad na sebi može ojačati svjesnu pažnju, postati prisutniji i naučiti bolje upravljati svojim umom, emocijama i odnosima.
Zato u Školi transformacije radimo sa svjesnom pažnjom. Neki će posjetitelji samo proletjeti pokraj fotografija i neće čitati tekstove, dok će se drugi zadržati i dulje promatrati. Sve je stvar pažnje.
U vašim se radovima još od izložbe „Introspekcija” iz 2013. pojavljuju refleksije, neoštrina i optičke iluzije. Kako se vaš odnos prema tim postupcima promijenio tijekom proteklih trinaest godina?
Za mene su refleksije, neoštrine i optičke igre jednom riječju fotografija, a i danas se njima igram kao nekada. To su elementi kojima stvaram fotografiju, možda ne uvijek, ali često.
Makrofotografije kapljica vode u ovom izdanju „Fraktala svjesnosti” imaju neoštrine, refleksije, optičke igre i lomove svjetlosti, što im daje slojevitost, kao i većini mojih prijašnjih radova. To je stil koji je autentičan za mene.
Danas bih mogao reći da su mi fotografije čišće i da pomnije biram što ću fotografirati. Motivi su više povezani s prirodom i ravnotežom jer sam u prošlosti volio „prljavi stil”, pomalo melankoličan, mračan, destruktivan i provokativan.
Fotografija može izazvati snažnu emocionalnu reakciju čak i kada gledatelj ne razumije okolnosti njezina nastanka. Koje vizualne karakteristike, prema vašem iskustvu, najviše određuju takvu reakciju i koliko ih autor može svjesno kontrolirati?
U ranijem stvaralaštvu moje je stanje svijesti bilo drukčije i upravo sam takve fotografije radio. Bile su to mrtve prirode sa ženskim i muškim aktovima, fotografije u prljavim, oronulim prostorima i atelijerima starima više od stotinu godina. Prikazivao sam patnju, očaj i smrt, dok sam paralelno radio u kazalištu, modnoj fotografiji i za časopise.
Mnogo sam projekata radio s ljudima iz različitih društvenih slojeva. Moje su fotografije tada reflektirale destruktivnost moje nutrine i potragu za sobom. Danas vidim da su to bili počeci unutarnje promjene jer frustracija može biti polazišna točka transformacije ako je čovjek prepozna i svjesno izađe iz nje.
Na emocionalnu reakciju promatrača utječu namjera fotografa, njegovo emocionalno stanje, odabir motiva, ekspresija portretirane osobe, prostor, svjetlo, scenografija i kostimografija. Autor može određene elemente pojačati ili ublažiti, ali reakcija uvijek ovisi i o percepciji osobe koja gleda fotografiju.
Danas algoritmi sve češće odlučuju koje ćemo slike vidjeti, koliko ćemo ih dugo gledati i kakav će sadržaj slijediti. Kako procjenjujete utjecaj takve tehnologije na samostalnost ljudske percepcije i mogućnost razvijanja vlastitog vizualnog ukusa?
Živimo u dobu u kojem se korporacije i centri moći natječu za čovjekovu pažnju. Mnogi nisu svjesni da čovjek usmjeravanjem pažnje usmjerava i svoju energiju. Ako je pažnja raspršena, svijest postaje fragmentirana i čovjek može postati podložniji vanjskim utjecajima.
Zato stalno naglašavam da je pažnja jedan od najvažnijih alata koje imamo. Svaki put kada usmjerimo pažnju na neki sadržaj, informaciju ili događaj, ulažemo svoje vrijeme i energiju. Pitanje je što time podržavamo i kakve emocije pritom proživljavamo.
Tehnologija, društvene mreže i masovni mediji oblikuju kulturu u kojoj ljudi neprestano žure i osjećaju pritisak da ostvare uspjeh koji im se često nameće izvana. Prekomjerna stimulacija može pridonijeti osjećaju iscrpljenosti, rastresenosti i emocionalne reaktivnosti.
Smatram da je važno osvijestiti te mehanizme i samostalno birati informacije i vizualne sadržaje koje konzumiramo, odnose koje gradimo i ljude s kojima provodimo vrijeme. Umjesto da automatski reagiramo na svaki podražaj, možemo naučiti zastati, promatrati i odlučiti čemu ćemo posvetiti svoju pažnju.
Magistrirali ste dizajn na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a profesionalnu ste karijeru izgradili ponajprije u fotografiji i filmu. Koja su vam znanja stečena tijekom studija ostala najkorisnija u radu s fotografskim medijem, a što ste morali razviti izvan formalnog obrazovanja?
Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu omogućio mi je da upoznam povijest umjetnosti i istražim različite tehnike umjetničkog izražavanja, od crtanja arhitekture olovkom i grafičkih tehnika do grafičkog i industrijskog dizajna, crtanja aktova ugljenom, fotografije i filma.
Bio sam mlad, istraživao sam i učio, ali fotografija, film i ljudska psiha najviše su me zanimali. Zato sam krenuo u portretnu fotografiju i fotografiranje aktova. To je bio početak rada sa svjesnom pažnjom, promatranja svjetla, ljudskog ponašanja, ekspresije i emocija te istraživanja načina na koji se unutarnje stanje može prenijeti na fotografiju ili video.
Imao sam kvalitetne profesore i učitelje koji su prepoznali moj talent i dali mi mogućnost da radim s njima i razvijam se kroz iskustvo. Fakultet mi je pružio tehničko znanje i osnove, a kasnije sam kroz rad s ljudima i brojne projekte shvatio da je to moj jedinstveni put koji stvaram kroz iskustvo.
Radio sam različite poslove i fotografirao velik broj ljudi. Percepcija se prirodno razvija kroz promatranje i iskustvo. Počinjete primjećivati detalje koje prije niste vidjeli ni osjetili.
Prema ranije objavljenoj biografiji, još je vaš dječji likovni rad bio izložen u Muzeju Mimara. Kako danas gledate na taj rani interes za likovno izražavanje i postoji li poveznica između vašeg tadašnjeg načina rada i današnjih umjetničkih interesa?
Nitko me nikada nije učio kako naslikati portret temperama. Sjećam se da je učiteljica likovnog u petom razredu rekla da naslikamo Isusov portret. Naslikao sam ga prvi put u jednom satu i taj je rad bio izabran za izložbu u Muzeju Mimara.
Odmalena sam bio kreativan, imao sam moć zapažanja i prenosio sam je na papir kroz crteže i slike. Akademski slikar i arhitekt Vučić pripremao me za prijamni ispit na fakultetu i jednom mi je rekao: „Ti si ljenčina koja zna crtati.”
Nakon toga sam odustao od priprema, prestao vježbati za prijamni ispit i bilo mi je svejedno hoću li upasti na fakultet. Ipak, upao sam iz prve, iako šest mjeseci prije toga nisam vježbao.
Bio sam lijen slikati pa sam počeo fotografirati jer mi se činilo lakšim i bržim. Kada sam tijekom studija sve dublje ulazio u fotografiju, shvatio sam da sam podcijenio taj medij. Istraživanje svjetla i promatranje kroz fotografiranje imaju bezbroj mogućnosti za igru i kreativno istraživanje. To me povuklo poput vrtloga i do danas, kada uzmem fotoaparat u ruke, osjećam razigranost, kreativnost i ljubav prema fotografiji.
Tijekom profesionalnog razvoja surađivali ste s fotografima poput Stanka Hercega, Mare Bratoš i Mije Vesovića. Koje su vam konkretne profesionalne lekcije ostale iz tih suradnji i u kojem ste trenutku počeli razvijati vlastiti fotografski rukopis neovisan o uzorima?
Lekcije koje su mi ostale jesu da treba puno iskustva u radu kako bi se čovjek razvio, sazrio i profilirao u određenom umjetničkom i profesionalnom smjeru.
Sjećam se da mi je Stanko Herceg rekao da na model ne moram samo dodavati svjetlo nego ga mogu i oduzimati crnim platnom, budući da preferiram rad s prirodnim svjetlom. Retuširao sam fotografije za njegovu izložbu četiri mjeseca i tada sam se prisilio naučiti raditi u Photoshopu, iako cijeli život bježim od ekrana i računala.
S Marom Bratoš radio sam mnogo poslovnih portreta uz studijsku rasvjetu. Kroz taj sam rad upoznao poslovni svijet, naučio što ljudi traže od portreta i kako raditi sa studijskom rasvjetom. Mio Vesović prodao mi je neke svoje aparate stare pedeset ili više godina.
Što više ljudi upoznajete i što više različitih umjetničkih projekata i poslova radite, postajete povezaniji s ljudima, stječete iskustvo, postajete spretniji, brži i kreativniji. Tako brusite zanat i otvaraju vam se brojne mogućnosti.
Vaša prva samostalna izložba „Introspekcija” održana je 2013. u zagrebačkoj Galeriji Canvas. Kada usporedite tadašnje radove s današnjima, što se najviše promijenilo u kriterijima prema kojima procjenjujete je li neka fotografija umjetnički uspjela?
Radovi na „Introspekciji” predstavljali su moj dotadašnji rad, koji je uglavnom obuhvaćao portretnu fotografiju i aktove. Sve što sam tada izlagao za mene je bilo umjetničko djelo.
I danas smatram da je kvalitetna i uspješna fotografija ona koja ima dubinu, odnos i nešto specifično, koja vas dira u nutrini te emocionalno dotakne promatrača ili ga potakne na razmišljanje.
Dobra fotografija ima uravnotežen odnos svjetla, motiva, ekspresije, oblika, kadra, kuta snimanja, perspektive, dubinske oštrine i ekspozicije. Kada su svi fotografski elementi u ravnoteži, fotografija postaje umjetničko djelo.
U jednom ste ranijem razgovoru analogni film usporedili s prirodnim proizvodom, a digitalnu fotografiju s industrijski proizvedenom robom. Zastupate li i danas tako izrazitu razliku između tih medija i kako se vaš stav mijenjao s razvojem digitalnih fotoaparata i obrade slike?
Zrno na filmskom negativu nepravilnog je oblika, dok je digitalni piksel kvadratić. Ljudskom oku prirodnije je gledati nepravilne oblike jer u prirodi nema ravnih linija i pravilnih kvadrata, nego je sve fluidno i nepravilno.
Zato digitalna fotografija nikada neće biti analogna, ali digitalna tehnologija pruža praktičnost i brzinu. Primjerice, ponekad koristim analogne stare objektive iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina na digitalnom aparatu. Oni mi daju mekšu i prirodniju fotografiju koja nije toliko digitalizirana i oštra.
Volim koristiti i veću osjetljivost kako bih dobio zrnatost, pa je konačni rezultat estetikom bliži analognoj fotografiji. Svaki aparat ima svoje karakteristike, a kod digitalnih fotoaparata posebno su mi zanimljive reprodukcije boja, koje ovise o čipu, objektivu i tehnologiji reprodukcije slike.
Draži su mi stariji digitalni aparati jer daju mekšu sliku, imaju manje piksela i prirodnije boje, pogotovo Fujifilm. Danas se analogni i digitalni pristupi sve više kombiniraju, a ja koristim opremu koja mi omogućuje veću kreativnu slobodu.
Projekt „Fraktal svjesnosti” fotografiran je digitalnim fotoaparatom, ali starijim objektivima. Takva digitalna fotografija u ovom projektu zadovoljava moje estetske potrebe.
Vaša profesionalna biografija obuhvaća naručene projekte, modne editorijale, portrete, umjetničke izložbe i videoprodukciju. Kako ste tijekom karijere usklađivali zahtjeve klijenata s potrebom da sačuvate vlastite estetske kriterije i autorsku slobodu?
U početku radite svakakve poslove i oni su dobri kako biste stekli što više iskustva. Kasnije se profilirate, a ljudi vas počinju zvati na preporuku jer prepoznaju vaš jedinstveni stil izražavanja.
Uvijek sam klijentima predlagao da radimo analognu fotografiju. Ako bi preferirali digitalnu, predložio bih da snimimo i nekoliko analognih filmova pa da odaberu što im se više sviđa. Kada ljudi vide analognu fotografiju, digitalna često padne u drugi plan.
Tijekom cijele karijere radio sam analognu fotografiju i upravo zbog toga su me ljudi zvali jer danas malo tko fotografira analogno.
Fotografirali ste i snimali za Hrvatsko narodno kazalište, Gavellu, Zagrebačko kazalište mladih i druge kulturne institucije. Kako se vaš pristup mijenja kada pred objektivom imate kazališnu izvedbu, u kojoj je gotovo svaki pokret dio unaprijed osmišljene dramaturgije?
U kazalištu kao fotograf morate biti brzi i imati kvalitetnu, često skupu opremu kako biste uhvatili igru na sceni, ekspresije lica i rasvjetu koja se iz trenutka u trenutak mijenja. Mnoge predstave nemaju fiksnu rasvjetu, nego je ona dinamična.
U Gavelli i Exitu dali su mi prostor i vrijeme da biram scene koje želim snimiti ili fotografirati. Ipak, bez iskustva, brzine, spretnosti, kreativnosti i dobre opreme možete loše odraditi posao.
Meni je to bio izazov i igra jer sam inače vrlo brz, usmjeren, precizan, discipliniran i organiziran u vremenu i prostoru. Trčite po pozornici, razmišljate, imate ograničeno vrijeme i komunicirate s redateljem i glumcima koji žele što prije završiti.
Ponekad treba kadrirati dvadeset ljudi na pozornici, ljudi znaju biti nervozni, a vi morate ostati staloženi i ne dopustiti da vas izbace iz ravnoteže. Bilo je izazovno i puno adrenalina, ali sve sam projekte uspješno realizirao.
Volim kazalište jer postajete dio predstave, a poslije vidite jumbo plakat na cesti koji ste fotografirali ili televizijski trailer koji ste snimili. To su lijepa iskustva.
Kazališna fotografija mora u jednom kadru prenijeti dio predstave koja se razvija kroz vrijeme, govor i pokret. Prema kojim kriterijima birate trenutak koji može samostalno predstaviti atmosferu određene izvedbe?
Znao sam pogledati predstavu prije snimanja i na probi jednostavno osjetiti što je najupečatljivije, gdje su svjetlost, ekspresija ili raspored glumaca na pozornici u najboljem odnosu. Zapamtio bih ili zapisao scene koje želim snimiti.
Rasvjeta igra veliku ulogu, kao i facijalna ekspresija, kostimi, scenografija i odnos svih elemenata predstave. Osjetite trenutak i napravite najbolje što možete. Poslije kroz selekciju i obradu fotografija finalizirate posao.
Rad s glumcima i plesačima podrazumijeva poznavanje izražajnih mogućnosti tijela. Što ste kroz takve suradnje naučili o neverbalnoj komunikaciji i koliko se to iskustvo kasnije prenijelo u vaš rad s portretima?
Nesvjesni obrasci očituju se kroz tijelo, odnosno neverbalnu komunikaciju. Kroz rad s ljudima, znanje, iskustvo, promatranje i vježbu, ne samo kroz fotografiju nego i kroz individualni rad na sebi koji vodim u svojoj školi, danas mogu bolje uočiti određene obrasce ponašanja i neverbalne signale.
Tijelo može pokazivati emocionalno stanje, način disanja i napetost, ali takve znakove uvijek treba promatrati u kontekstu, a ne kao siguran dokaz nečijih namjera ili iskrenosti.
To znanje može pomoći u poslovnim, prijateljskim i ljubavnim odnosima. Kod portretiranja čovjeku mogu ukazati na detalj, gestu ili mimiku lica koje možda nije svjestan, kako bi portret bio uspješniji.
Sudjelovali ste i u projektima u kojima se fotografija povezivala sa scenografijom i drugim umjetničkim disciplinama. Kako se mijenja vaša odgovornost kao autora kada fotografija više nije završni proizvod, nego dio većeg scenskog ili izložbenog koncepta?
Kada radite sa skupinom ljudi, morate se prilagoditi potrebama projekta i ljudima koji ga stvaraju. Budući da sam vizualni tip, dobro osjećam ljude i odnose koji se odvijaju na sceni.
S ljudima komuniciram o tome što treba prikazati fotografijom, koja je nit vodilja ili završni cilj projekta i kako ga žele predstaviti. Iskrena komunikacija, otvorenost i fleksibilnost, odnosno sposobnost prilagodbe u danom trenutku, neke su od najvrjednijih vještina koje čovjek treba razviti kako bi projekt s mnogo sudionika uspio. To vrijedi i za svaki međuljudski odnos.
Više od dva desetljeća bavite se istraživanjem svijesti, psiholoških obrazaca i različitih metoda rada s tijelom. Koji je konkretan događaj ili iskustvo označilo početak tog interesa i kako se on postupno razvio u područje vašeg profesionalnog djelovanja?
Odmalena sam imao lucidne snove i spontane pomake u percepciji koje nisam mogao objasniti. U tinejdžerskim sam godinama, spletom okolnosti, prvi put probao LSD. To su bila izuzetno snažna iskustva i pomaci u percepciji, ali osjećao sam da postoji nešto više od fizičke stvarnosti i svijeta u kojem živimo.
U osamnaestoj godini imao sam prvo svjesno iskustvo astralne projekcije, uz vodstvo jednog učitelja, bez ikakvih stimulansa. Od tada su počela pitanja o životu i percepciji. U 38. godini doživio sam spontano buđenje kundalinija, koje se dogodilo kao rezultat svih praksi kojima se bavim.
Oduvijek su me zanimali psihologija, emocije i osjećaji pa sam vjerojatno zato krenuo u karijeru portretne fotografije, istraživanje ljudske psihe i vibracije te istraživanje percepcije i svijesti.
Prošao sam kroz rad s mnogim učiteljima i praksama: borilačkim vještinama, meditacijom, kontemplacijom, pranayamom, taoizmom, mindfulnessom, tai chijem, qigongom, holotropnim disanjem, reikijem, toltečkom tradicijom, gnosticizmom, hermetizmom, somatskim radom, bioenergetikom i psihoterapijom.
Sve me to dovelo do mjesta na kojem sam danas, gdje ujedinjujem ta znanja, prakse i životno iskustvo te ih prenosim drugima kroz svoju Školu transformacije.
Na mojem putu bila su prisutna i iskustva s biljkama koje se koriste u tradicionalnim praksama, poput ayahuasce i san pedra, ali i s gljivama. Danas su moj put trezvenost i čistoća u praksi jer smatram da čovjek i bez ikakvih psihoaktivnih tvari, kroz praksu svjesne pažnje, može istraživati vlastitu percepciju i osobno se razvijati.
Vaš razvoj obuhvaća borilačke sportove, meditaciju, qigong, tai chi i tehnike disanja. Što ste kroz fizički zahtjevne discipline naučili o odnosu tijela i mentalnih reakcija, a što ste tek kasnije počeli razumijevati kroz kontemplativne prakse?
Otkad znam za sebe, bavim se sportom. Prvi sport u kojem sam razvio disciplinu bilo je plivanje, kojim sam se bavio sedam godina tijekom osnovne škole. To je bio moj početak rada s dahom. U srednjoj školi četiri sam godine veslao, a kasnije sam se počeo baviti borilačkim vještinama i sportovima.
Naučio sam puno o tijelu, koordinaciji pokreta i motorici te o tome kako pravilno disati da bih mogao izdržati napore. U mlađoj dobi bio sam više fizički orijentiran, dok danas na tijelo gledam kao na energetski sustav i istražujem kako mudrije koristiti vlastite kapacitete bez pretjerivanja i iscrpljivanja.
Pažnja je ključ. Ako nemate razvijenu pažnju u borilačkim vještinama, protivnici vas mogu vrlo brzo kazniti udarcima u glavu ili tijelo, pogotovo u jetru. Brzo učite ili ispadate iz igre.
Kada sam bio mlađi, sport mi je davao snagu i samopouzdanje da se izgradim u muškarca. Danas vidim da su to dijelom bili maska, odnosno persona, i obrambeni mehanizam ega koji mi je pomagao da opstanem. Taj socijalni identitet bio je nužan kako bih s vremenom shvatio da moj stvarni identitet nisu sportski uspjesi ni dokazivanja, nego nešto što živi unutar mene i ne traži ambicije ni nametnute uspjehe okoline, već moju pažnju.
U svom radu često spominjete nesvjesne obrasce koji utječu na čovjekove odluke. Kako u individualnom radu razlikujete dugotrajno usvojenu naviku od emocionalne reakcije izazvane konkretnim životnim okolnostima?
Svaka je navika povezanost pažnje s određenom radnjom, iskustvom ili objektom percepcije. Smatram da se mnoge navike mogu mijenjati, neovisno o karakteru ili ličnosti, uz odgovarajuće znanje, vježbu i kontinuitet.
Emocionalne reakcije također mogu postati automatizirani obrasci uma, odnosno nesvjesne navike koje se mogu mijenjati radom na sebi. Važni su samopromatranje, osvještavanje, svjesna pažnja i kontinuitet.
Često nije jednostavno razdvojiti naviku od emocionalne reakcije jer mnogi ljudi reagiraju automatski, ulaze u priču vlastitog uma i dopuštaju da ih emocije preplave, do te mjere da izgube samokontrolu i svijest o tome što im se događa.
Primjerice, kada umre član obitelji, čovjek koji je razvio sposobnost samopromatranja može proći kroz to iskustvo prisutnije i dopustiti sebi da proživi emocije. S druge strane, netko se može izgubiti u mislima i teško pronaći način da se nosi s tugom.
Važno je ne bježati od vlastitog iskustva, nego naučiti prepoznati što se događa i pronaći zdrav način suočavanja s emocijama.
Pojam svjesnosti danas se pojavljuje u psihologiji, poslovnoj edukaciji, duhovnim praksama i popularnoj literaturi. Kako ga vi precizno definirate i po čemu se vaše razumijevanje razlikuje od njegove sve češće komercijalne upotrebe?
Taj se pojam danas previše koristi i za mnoge ima posve drukčije značenje, ovisno o tome kako ga interpretiraju.
Ja sam, primjerice, imao iskustvo buđenja kundalinija i u tom procesu iskusio jedinstvo s cijelim svemirom i božanskim. Osjetio sam da sam dio te cjeline i da se ne moram ničega bojati, pa ni smrti fizičkog tijela, jer sam tijekom života imao iskustva koja sam doživio kao astralne projekcije, tijekom kojih sam osjećao da moja svijest napušta fizičko tijelo.
Kada imate takva iskustva, to više nije samo mentalna informacija koju um pokušava definirati, nego nešto što ste osobno iskusili. Tu spoznaju ne možete u potpunosti objasniti riječima jer su riječi ograničene i dolaze iz uma koji sve pokušava definirati i svrstati u koncepte.
Svjesnost ne možete jednostavno staviti u definiciju, ali postoje prakse koje vas vode prema izravnom iskustvu promatranja vlastitih misli, emocija, osjećaja, vjerovanja, automatizama, tijela i daha.
Za mene je univerzalna svijest, odnosno božansko, središte stvaranja. Osjećam da i ja imam tu iskru božanskog, kapljicu svijesti unutar sebe. To je duh koji me vodi kroz život i moj stvarni, prirodni identitet koji sam spoznao kroz iskustvo.
U svojim istraživanjima povezujete tradicionalne istočnjačke sustave s modernim pristupima ljudskoj psihi. Koje kriterije koristite pri odlučivanju hoćete li određenu tradicionalnu metodu uključiti u svoj edukativni rad?
Radim individualno upravo zato što je svaki čovjek drukčiji, s različitim iskustvima, programima, uvjerenjima i emocionalnim obrascima. Temelj rada uvijek je pažnja jer bez stabilne pažnje i iskrenosti čovjek teško može promijeniti svoje navike i život.
Kombiniram znanja i prakse ovisno o tome što je potrebno u danom trenutku. Mnogi ljudi previše vremena provode u glavi, mentalnim konceptima i pričama uma pa ih je potrebno usmjeriti prema tijelu, dahu i sadašnjem trenutku.
Zatim se postupno radi na prepoznavanju različitih obrazaca kroz vježbe pažnje, mindfulness, rad s dahom i istraživanje emocija. Važno mi je da znanja i vježbe budu praktični i da ih osoba može primijeniti u svakodnevnom životu.
U vašoj se biografiji spominju elektromagnetsko polje čovjeka, frekvencije, rezonanca i energetski procesi. Kako razgraničavate fizičke pojave koje je moguće znanstveno mjeriti od subjektivnih iskustava i duhovnih tumačenja za koja ne postoje jednako čvrsti empirijski dokazi?
Ne želim generalizirati, ali smatram da postoje iskustva poput ljubavi, duha ili osjećaja smisla koja ljudi doživljavaju osobno i koja se ne mogu u potpunosti opisati jednostavnim mjerenjima. To, međutim, ne znači da su sva objašnjenja takvih iskustava jednako znanstveno potvrđena.
Prema mojem mišljenju, mehanički pristup znanosti koji se oslanja na mjerne uređaje nije dovoljan za potpuno razumijevanje svih aspekata ljudskog iskustva jer život promatramo i kroz subjektivni doživljaj.
Postoje znanstvenici i istraživači koji istražuju različite pristupe, a postoje i drevne tradicije koje su kroz stoljeća razvijale vlastite metode promatranja i prakse. Primjerice, ayurveda i tradicionalna kineska medicina imaju dugu povijest, kao i budistička psihologija, odnosno Abhidharma. Ipak, dugu tradiciju neke metode ne treba automatski poistovjetiti sa znanstvenim dokazom njezine učinkovitosti.
Ne možemo mehanički promatrati stvarnost kao stroj koji čovjek želi intelektualno objasniti. Smatram da možemo puno naučiti promatranjem, praksom i istraživanjem vlastitog iskustva, ali pritom je važno razlikovati osobne doživljaje od tvrdnji koje je moguće neovisno provjeriti.
Bavite se i utjecajem prehrane, posta te životnih navika na psihofizičko stanje. Kako pristupate znanstvenim istraživanjima u tim područjima i gdje postavljate granicu između opće edukacije o životnom stilu i savjeta koji bi zahtijevali medicinsku stručnost?
Nisam liječnik, ali prenosim drevna znanja, prakse i vlastita iskustva te iskustva drugih praktikanata i učitelja. Čuo sam svjedočanstva ljudi koji smatraju da su im post, meditacija, qigong i druge prakse pomogle u suočavanju s različitim zdravstvenim problemima. Takva iskustva, međutim, sama po sebi ne dokazuju da je određena metoda izliječila bolest.
Osobno sam više naklonjen prirodnim pristupima, ali nisam isključiv jer i konvencionalna medicina ima svoje prednosti. Važno je da svatko bude informiran i da odluke o liječenju donosi uz odgovarajući stručni savjet, posebno kada je riječ o ozbiljnim bolestima.
Što se prehrane tiče, ljudima savjetujem da biraju prirodnu, svježu i sezonsku hranu, prvenstveno biljke, voće i povrće, klice i mikropovrće, sjemenke, orašaste plodove i druge namirnice koje im odgovaraju.
Ja ne jedem meso, ribu ni mliječne proizvode jer mi ne odgovaraju i bolje se osjećam otkako tako prakticiram. Ipak, smatram da svatko treba pronaći način prehrane koji mu odgovara, uzimajući u obzir vlastite potrebe i zdravstveno stanje.
U području osobnog razvoja često se govori o mogućnosti promjene duboko ukorijenjenih uvjerenja. Što, prema vašem iskustvu, najčešće ograničava trajnost takvih promjena i kako razlikujete kratkotrajni emocionalni pomak od stvarne promjene ponašanja?
Smatram da različiti pristupi osobnom razvoju ponekad ljudima daju osjećaj da rade na sebi, ali ne dovode nužno do dugotrajnih promjena. To se događa kada izostanu kontinuirana praksa, samopromatranje i konkretna primjena naučenoga u svakodnevnom životu.
I sam sam prolazio kroz različite pristupe, uključujući theta healing, afirmacije, vizualizacije i manifestaciju obilja. Učio sam kroz vlastite pogreške i iskustva, a imao sam sreću susresti ljude koji su me usmjerili prema drukčijim praksama.
Mislim da je važno razlikovati kratkotrajni emocionalni doživljaj od promjene koja se očituje u svakodnevnom ponašanju. Ako osoba nakon nekog iskustva osjeti olakšanje, to može biti vrijedno, ali dugoročna promjena zahtijeva kontinuitet.
Za mene je znanje važno upravo zato što bi trebalo pomoći čovjeku da bude slobodniji u svojim odlukama, svjesniji vlastitih reakcija i sposobniji živjeti u skladu sa sobom.
Osnovali ste Školu transformacije, koja prema vašoj službenoj stranici ne slijedi unaprijed određeni program, nego se prilagođava pojedincu. Kako izgleda početna procjena potreba osobe koja vam se obrati i na temelju čega određujete kojim ćete metodama pristupiti njezinu slučaju?
Prvo obavimo razgovor, provjerimo obrazac disanja, stanje dijafragme i tijela te razinu pažnje i prisutnosti. Pitam osobu na čemu bi željela raditi i kakvo joj je psihičko i fizičko zdravlje.
Kroz razgovor, način na koji osoba govori, riječi koje koristi, usmjerenost pažnje i neverbalnu komunikaciju pokušavam razumjeti njezine potrebe i vidjeti je li spremna za promjenu i rad na sebi.
U Školi postoji struktura znanja i metoda prema kojima radimo, ali pristup prilagođavam pojedincu. Smatram da je kod mnogih ljudi važno ponovno uspostaviti povezanost s tijelom, pažnjom i dahom jer su previše usmjereni na misli, brige i emocionalne reakcije.
Kroz vježbe i svjesnu pažnju nastojimo razviti bolju povezanost s tijelom i uspostaviti ravnotežu. Nakon toga možemo raditi na prepoznavanju dubljih obrazaca, navika i uvjerenja te istraživati kako oni utječu na svakodnevne odluke.
Važno mi je slijediti ritam i tempo osobe, odnosno koliko brzo može usvajati i primjenjivati znanje u svakodnevnom životu. Bez forsiranja, sve se odvija prirodnim ritmom, onoliko brzo koliko odgovara polazniku.
Na stranici Škole transformacije predstavljate tri područja rada: „Put čistoće”, „Put slobode” i pristup usmjeren na širenje percepcije i prisutnosti. Kako su ta područja metodološki razgraničena i što određuje njihov redoslijed u individualnom procesu?
Ta tri puta zapravo vode istim ciljem, a to je cjelovit razvoj čovjeka.
Put čistoće usmjeren je na detoksikaciju i dovođenje tijela i uma u ravnotežu kako bi se obnovila vitalnost i prirodna protočnost energije. Put slobode usmjeren je na otpuštanje emocionalnih obrazaca i duboko ukorijenjenih navika koje nas ograničavaju. Put svjesnosti usmjeren je na razvoj prisutnosti, kultivaciju uma, preispitivanje ograničavajućih uvjerenja i širenje percepcije.
Sva tri puta međusobno se nadopunjuju, a potrebe pojedinca određuju njihov redoslijed i ritam. Za svaki postoje protokoli koji uključuju različite alate, znanja i prakse, a njihov odabir prilagođava se osobi i njezinoj trenutačnoj fazi razvoja.
U predstavljanju svojeg programa govorite o integraciji iskustava, oslobađanju zadržane energije i unutarnjoj transformaciji. Kojim konkretnim pokazateljima procjenjujete napredak polaznika i na koji način provjeravate jesu li postignute promjene održive nakon završetka suradnje?
Čovjekov život pokazatelj je njegova unutarnjeg stanja. Ono što mu se događa, što proživljava u odnosima i životnim situacijama, njegovo ponašanje, razmišljanje, postupci i odluke mogu ukazivati na to je li napredovao i promijenio stare obrasce ili je i dalje zaglavljen u automatizmima.
Kroz edukaciju i individualnu praksu ljudi, prema svojim iskustvima, mogu postati staloženiji, emocionalno i mentalno stabilniji te razviti bolju svjesnost o vlastitim reakcijama. Promjene se mogu očitovati u odnosima, načinu suočavanja sa stresom i svakodnevnim odlukama.
Razlika ovisi i o tome koliko redovito prakticiraju. Jedan od uvjeta Škole transformacije jest kontinuitet vježbanja, svakodnevno barem pola sata ili dulje, ovisno o potrebama pojedinca.
Život nam pokazuje koji se obrasci ponavljaju, što nas blokira, a što smo uspjeli promijeniti. Ipak, važno mi je da svatko sam prepozna svoje iskustvo i da ne postoji očekivanje kako će svi doživjeti jednake rezultate.
Individualni rad s ljudima može otvoriti složena emocionalna i psihološka pitanja. Kako prepoznajete situacije koje izlaze iz okvira vaših stručnih kompetencija i u kojim okolnostima polaznika upućujete psihologu, psihoterapeutu ili liječniku?
U svojem radu nastojim ljude poučiti kako promatrati vlastite emocionalne reakcije, razvijati samoregulaciju i kroz svjesnu pažnju bolje razumjeti svoje navike i ponašanje.
Većinom mi dolaze ljudi koji su već isprobali različite pristupe, ali traže drukčiji način rada na sebi. Međutim, ako prepoznam da moj pristup nije odgovarajući za određenu osobu ili da joj je potrebna druga vrsta pomoći, važno mi je to otvoreno iskomunicirati kako bi mogla potražiti odgovarajuću stručnu podršku.
Smatram da se različiti pristupi mogu nadopunjavati, ali ne mogu svi odgovarati svakome. Psihoterapija, psihologija i medicina imaju svoje područje rada, kao što i edukacija usmjerena na pažnju, disanje i osobni razvoj ima svoje granice.
U svom radu koristim znanja i prakse iz različitih tradicija i pristupa, uključujući Jungovu psihologiju, budističku psihologiju, bioenergetiku u Reichovoj tradiciji, taoističke prakse i rad sa svjesnom pažnjom. Škola transformacije razvija se iz godine u godinu jer je za mene život konstantna edukacija, vježba i rad na sebi.
Područje osobnog razvoja u velikoj mjeri počiva na povjerenju između edukatora i polaznika. Kako postavljate profesionalne granice takvog odnosa i osiguravate da osoba tijekom procesa zadrži samostalnost u donošenju vlastitih odluka?
Od prvog susreta sa studentom svoje Škole prenosim znanje i vježbe na način koji ga potiče da se samostalno razvija kroz primjenu i vlastitu praksu. Ja kao učitelj samo usmjeravam proces ondje gdje je nužno i potrebno.
Znanje i vježbe prenosim online ili, prema potrebi, uživo, a student vježba samostalno. Kada integrira praksu, prateći njegov ritam i iskustvo, prelazimo na novu razinu znanja i vježbi.
Možda zvuči kompleksno, ali kada čovjek uđe u proces, shvati da je sve praktično i jednostavno jer su se znanja i vježbe razvijali kroz generacije.
Ipak, ljudima je najteže izaći iz vlastite glave i suočiti se sa strahovima, navikama i uvjerenjima koja nose desetljećima. Ali smatram da svatko tko želi raditi na sebi treba proći kroz taj proces kako bi bolje razumio sebe i živio slobodnije.
Na službenoj stranici objavljena su iskustva polaznika, uz napomenu da pojedinačni doživljaji ne jamče jednak rezultat drugim osobama. Razmišljate li o sustavnijem praćenju ishoda svojeg rada i mogućnosti da se njegova učinkovitost procjenjuje neovisno o osobnim svjedočanstvima?
Svatko ima vlastita iskustva i ona se razlikuju. Ja se ne bih bavio ovime niti educirao ljude da smatram kako ova znanja i vježbe nemaju vrijednost jer su promijenili moj život, kao i živote ljudi koji vježbaju i dio su ove Škole.
Ljudi mi izravno govore o promjenama koje su doživjeli i zahvalni su mi što sam im prenio znanje. To me motivira da još više vježbam, educiram se i radim na sebi.
Za mene je vlastito životno iskustvo važno mjerilo napretka pojedinca koji primjenjuje ove prakse. Ipak, svjestan sam da se osobna iskustva razlikuju i da svjedočanstva sama po sebi nisu isto što i neovisna procjena učinkovitosti neke metode.
Razmišljam o tome da u skoroj budućnosti održavam predavanja za veći broj ljudi i tako prenosim znanje jer sam već održavao mnoga predavanja, seminare i radionice uživo. Ipak, smatram da individualni proces može biti posebno koristan jer je usmjeren na potrebe pojedinca.
Otvorenje „Fraktala svjesnosti” zamišljeno je kao jednodnevno događanje koje povezuje izložbu, glazbu, ples i neposredne susrete. Što vas je navelo na takav format umjesto tradicionalnog galerijskog postava dostupnog publici tijekom duljeg razdoblja?
Kroz iskustvo izlaganja radova i različitih umjetničkih projekata shvatio sam da je upravo otvorenje najmoćniji dio svake izložbe. Tada se događa susret umjetnosti i ljudi, interakcija, upoznavanje, druženje i izravno iskustvo.
Glazba upotpunjuje vizualni doživljaj, daje atmosferu i donosi još jednu dimenziju dubine i intenziteta. Sviđa mi se kako je jedan učitelj rekao u kontekstu plesa: „Odrasli čovjek je dijete koje se prestalo kretati.”
Glazba pokreće tijelo i omogućuje jedinstvenu ekspresiju čovjeka koji pleše te poziva ljude na interakciju s prostorom. Na gotovo svakoj mojoj izložbi bila je prisutna glazba koja daje atmosferu i ljudima izmamljuje osmijeh.
Nakon otvorenja, ako izložba ostane postavljena dulje vrijeme, često dođe tek nekoliko ljudi, dok ih je na otvorenju znalo biti 150 ili više. Ne očekujem ništa. Tko osjeti da želi biti dio ovog događaja, doći će.
U najavi posjetitelje pozivate da sudjeluju bez unaprijed zadanih očekivanja. Kako ste osmislili organizaciju prostora i tijek događanja da biste omogućili slobodno sudjelovanje, a da pritom fotografije ne izgube središnje mjesto u programu?
Galerija Točkica za mene je najljepši izložbeni prostor u Karlovcu i podsjeća me na engleske galerije u Manchesteru i Londonu.
U prednjoj prostoriji bit će izložene fotografije i tekstovi, a u susjednoj prostoriji DJ će puštati glazbu. Taj će prostor ujedno biti namijenjen plesu i opuštanju.
Izložba počinje u 17 sati, kada je i službeno otvorenje. Marta Cerovečki, moja partnerica, vodit će najavu i otpjevati pjesmu iznenađenja a cappella. Nakon toga posjetitelji će moći pogledati izložbu, dok će DJ Roman Rašić glazbom stvarati atmosferu.
Izložba će trajati do 23 ili 24 sata, možda i dulje. Vidjet ćemo. Veselim se spontanosti.
Vaša izložba dolazi u Karlovac, grad koji se u vašoj ranijoj umjetničkoj biografiji pojavljuje kroz projekte povezane s Ozljem i tamošnjim krajolicima. Kakav odnos imate prema tom prostoru i što je utjecalo na odluku da novi ciklus predstavite upravo u Galeriji Točkica?
Obožavam Karlovac jer je to izuzetno šarmantan i romantičan manji grad koji ima sve što je potrebno za život, a nije prenapučen. Nema puno automobila ni buke, ima prekrasne parkove, arhitekturu i rijeke te šumu koja ga okružuje. Atmosfera je opuštena, a ljudi su dragi.
Nakon preseljenja iz Zagreba na selo u blizini Karlovca bilo mi je logično napraviti još jednu izložbu u tom gradu. Upoznao sam gospođu Sanju, vlasnicu i voditeljicu Galerije Točkica, pogledao prostor i dogovorili smo izložbu mojih umjetničkih radova.
Društvene mreže promijenile su način na koji umjetnici predstavljaju radove i dolaze do publike. Kako danas pristupate vlastitoj javnoj prisutnosti i koliko ste spremni prilagođavati način predstavljanja umjetnosti komunikacijskim pravilima digitalnih platformi?
Uvijek djelujem iz svoje nutrine i kada osjetim unutarnji impuls, objavim nešto na društvenim mrežama. Nikada ne forsiram objave, iako mi drugi koji objavljuju svaki dan govore da moram biti aktivan kako bih bio vidljiv.
Pravila se stalno mijenjaju, a ja se prilagođavam onoliko koliko osjećam da je potrebno. Izlaganje umjetničkih radova kroz izložbe i događaje poput „Fraktala svjesnosti” za mene je javni nastup i predstavljanje rada.
Takav pristup puno mi je bolji od digitalnog predstavljanja jer je susret uživo snažniji, a odnos prirodniji. Na svojoj web-stranici svjesnost.eu objavit ću radove kada za to dođe vrijeme.
U svojoj karijeri djelovali ste u područjima koja koriste različite kriterije uspješnosti, od komercijalne fotografije do umjetnosti i individualne edukacije. Kako osobno definirate profesionalni uspjeh i jesu li se vaši kriteriji mijenjali s prelaskom iz jednog područja rada u drugo?
Najveća promjena u mojem životu bila je odluka da se preselim iz grada u prirodno okruženje, na selo pokraj Karlovca, uz rijeku Dobru, okružen pašnjacima, vrtovima i šumom.
To je najbolja odluka u mojem životu jer su cijeli moj rad i edukacija u Školi transformacije usmjereni na usklađivanje s prirodnim silama i principima.
U svojoj sam karijeri uvijek uživao i osjećao radost u onome što radim. Uvijek sam birao s kim ću raditi, koliko dugo i kada jer su mi slobodno vrijeme i vlastita vitalna energija najvažniji.
Za mene je najveći uspjeh živjeti u prirodnom okruženju, a kroz posao imati slobodu izbora u svakom trenutku. Upravo zato i dalje, u fotografiji, umjetnosti i radu kroz Školu transformacije, imam slobodu odlučivati kako ću raditi, s kim i koliko dugo. To mi je neprocjenjivo.
Vaš rad danas uključuje pojmove i teorije koje nisu jednako prihvaćene u znanstvenoj zajednici. Kako reagirate na argumentiranu kritiku vlastitih pristupa i možete li izdvojiti primjer u kojem ste zbog novih saznanja promijenili ranije uvjerenje?
Smatram da je važno razlikovati teorije od izravnog iskustva, ali i biti svjestan ograničenja vlastite perspektive. Ljudi će uvijek imati različita mišljenja i kritizirati ono s čime se ne slažu.
Ne želim generalizirati znanost ni znanstvenu zajednicu. Postoje istraživači koji su otvoreni novim pitanjima, kao i oni koji se čvrsto drže određenih pristupa. Kao i u svim drugim područjima, ljudi imaju različite stavove i načine razmišljanja.
Ja se u svojem radu bavim promatranjem i izravnim iskustvom te praksama za koje smatram da ljudima mogu biti korisne. Ipak, svjestan sam da osobno iskustvo ne može automatski biti dokaz za svaku tvrdnju o stvarnosti.
Kroz život sam prolazio različite faze i mijenjao pristupe. Učio sam kroz vlastite pogreške, susrete s drugim ljudima i nova iskustva. Smatram da je čovjekov razvoj kontinuiran proces u kojem je važno biti spreman preispitati vlastite zaključke.
Tijekom dva desetljeća rada imali ste priliku pratiti promjene u umjetničkoj produkciji, tehnologiji i društvenom odnosu prema osobnom razvoju. Koja je promjena najviše utjecala na način na koji danas organizirate svoj profesionalni život?
Najveća promjena bila je odluka da se preselim na selo, u prirodno okruženje, a druga velika promjena dogodila se kada mi se rodila kći.
Organizacija vremena, prostora i posla postala je nužna. Online posao omogućio mi je veću slobodu i više vremena kako bih se mogao posvetiti obitelji i odgoju djeteta.
Sve se u životu mijenja i ako čovjek nije naučio biti fleksibilan, prilagoditi se i promatrati situacije iz različitih kutova, teško mu je živjeti. Kroz rad na sebi i stečena znanja naučio sam mijenjati smjer kada je to nužno, bez drame. To je sposobnost prilagodbe životnim izazovima.
Što se umjetnosti tiče, mogu reći da otkako živim u prirodi svakodnevno vidim čaroliju u detaljima, izmjenama svjetla, godišnjim dobima, kiši, magli, rijeci i bojama. Priroda me inspirira kroz fotografiju, snimanje, disanje, rad s ljudima, igru s djetetom i svjesnu pažnju.
Zahvalan sam što više nisam u gradu jer mi priroda omogućuje da se osjećam bolje i svakodnevno me vraća u stanje prisutnosti. To je najveća promjena u posljednjih desetak godina.
Kada biste morali izdvojiti jedan vlastiti projekt koji nije dobio javnu pozornost kakvu ste očekivali, ali je bitno utjecao na vaš daljnji razvoj, koji biste odabrali i što ste iz tog iskustva naučili o vlastitom radu?
Što god radio u životu, važno mi je da je kvalitetno i mudro osmišljeno. Sve moje izložbe, umjetnički projekti i radionice mindfulnessa, qigonga, disanja i meditacije bili su dobro posjećeni i uvijek sam bio zadovoljan.
S vremenom sam shvatio da dubinu onoga što stvaraš i predstavljaš javnosti prepoznaju pojedinci koji imaju razvijenu percepciju, stabilnu pažnju i otvoren um. To sam prihvatio.
Za mene su izložbe i projekti prije svega prilika za susret, druženje i razmjenu iskustava. Na svojim se događajima igram različitim medijima — vizualnim, auditivnim i kinestetičkim — povezujući ih s pokretom tijela, dahom i suptilnim promjenama koje se odvijaju u čovjekovoj nutrini.
Ta se kompleksna međuigra razvijala godinama i upravo sam kroz nju najviše evoluirao kao čovjek.
U „Fraktalu svjesnosti” ponovno se bavite odnosom čovjeka prema stvarnosti, temom koja se pojavljuje u različitim fazama vašeg stvaralaštva. Postoji li pitanje koje vas prati od početka karijere, a na koje danas, unatoč iskustvu i istraživanju, još uvijek nemate zadovoljavajući odgovor?
Što zapravo vidimo i što nazivamo stvarnošću?
Čovjek svojim fizičkim očima može percipirati samo dio elektromagnetskog spektra koji nazivamo vidljivom svjetlošću. Što zapravo opažamo i osjećamo pomoću svojih pet fizičkih osjetila? Naš um interpretira podražaje koje primamo i daje im značenje.
Što se nalazi izvan stvarnosti koju poznajemo? Što je s onime što ne vidimo i ne osjećamo? Čovjekova percepcija ima svoja ograničenja, a priroda i svemir mnogo su kompleksniji nego što možemo obuhvatiti vlastitim iskustvom.
Moj životni put usmjeren je upravo na istraživanje percepcije i svijesti. Ne pitam se gdje je kraj ni jesam li zadovoljan, nego jednostavno vježbam svaki dan i nastojim promatrati dublje i šire nego prije.
Bez vježbe nema napretka ni razvoja.
