Emotivna slikovnica Antonije Vuletić nastala je iz osobnog iskustva dugogodišnje borbe s malignom bolešću, ali njezina priča nadilazi bolničke zidove. Govori o strahu, tuzi, ljubavi, podršci i nadi – osjećajima s kojima se svako dijete susreće tijekom odrastanja.

U Novinarskom domu predstavljena je emotivna priča „Cvijet emocija“, slikovnica koja otvara prostor za razgovor o osjećajima djece koja prolaze kroz teška životna iskustva. Iako je njezina autorica Antonija Vuletić inspiraciju pronašla u vlastitom iskustvu borbe s malignom bolešću, poruka knjige nije vezana isključivo uz bolest i liječenje.

„Cvijet emocija“ može se čitati i izvan iskustva maligne bolesti. Strah, tuga, potreba za podrškom, ljubav i nada dio su djetinjstva bez obzira na okolnosti. Djeca ih susreću u obitelji, školi i prijateljstvima, ali i tijekom odrastanja, nakon gubitaka ili u trenucima velikih promjena koje ne mogu uvijek u potpunosti razumjeti.

Antonijino iskustvo bolesti pritom predstavlja pozadinu iz koje je knjiga nastala, dok emocije o kojima govori pripadaju svakom djetetu.

Podrška koja znači više od riječi

Posebno mjesto u priči zauzima podrška drugih ljudi. Dijete koje prolazi kroz dugotrajno liječenje ne suočava se samo s fizički zahtjevnim procesom. Mijenjaju se njegova svakodnevica, odnosi s vršnjacima, navike i osjećaj sigurnosti.

Roditelji, članovi obitelji, liječnici, medicinske sestre, prijatelji i druge osobe iz djetetova okruženja postaju važan dio njegova emocionalnog iskustva. Podrška pritom ne mora uvijek biti velika gesta. Ponekad je dovoljna prisutnost, razgovor, razumijevanje ili mogućnost da dijete bez objašnjavanja kaže da se boji, da je ljuto ili da mu je teško.

Upravo zato ljubav i podrška u „Cvijetu emocija“ nisu prikazane kao apstraktni pojmovi. One proizlaze iz konkretnog iskustva autorice, koja je tijekom bolesti ovisila o ljudima oko sebe, a danas vlastita iskustva prenosi drugoj djeci.

U tom spoju osobnog iskustva i književne priče nalazi se posebnost ove slikovnice.

Nada ne znači da strah mora nestati

Važno mjesto u priči ima i nada, ali ne kao poruka da se strah ili težina bolesti trebaju zanemariti. U „Cvijetu emocija“ nada postoji zajedno s drugim osjećajima.

Dijete ne mora uvijek biti pozitivno, raspoloženo ili hrabro. Može imati loš dan, može se bojati i može biti tužno. Upravo takvim osjećajima slikovnica ostavlja prostor, bez potrebe da ih prikrije optimističnim porukama.

To je osobito važno kada se govori o djeci koja prolaze kroz teško liječenje. Od njih se često očekuje da budu hrabra, iako se istodobno suočavaju sa situacijama koje bi bile teške i odrasloj osobi.

Antonijina priča nudi drukčiji pogled na hrabrost. Hrabrost ne mora značiti odsutnost straha, baš kao što snaga ne znači da osoba nikada ne smije pokazati slabost. Ponekad je upravo mogućnost da se osjećaj prepozna i izgovori jednako vrijedna kao i pokušaj da ga se prevlada.

Priča koja ostaje i nakon bolesti

Autorica svoju životnu priču ne pretvara u priču u kojoj je bolest jedina odrednica osobe. U središtu ostaje čovjek i njegov unutarnji svijet.

Bolest je okolnost iz koje su proizašla neka iskustva, ali emocije se nastavljaju mijenjati i nakon završetka pojedinih faza liječenja. Ono što dijete proživljava ne završava nužno posljednjim liječničkim pregledom ili završetkom terapije.

Upravo zbog toga „Cvijet emocija“ govori i o onome što oboljeloj djeci treba nakon liječenja – razumijevanje, prostor za razgovor, prihvaćanje i osjećaj da njihove emocije imaju pravo postojati.

Slikovnica kao početak razgovora

„Cvijet emocija“ može biti koristan i roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim odraslima koji žele otvoriti razgovor s djetetom o osjećajima.

Umjesto izravnog pitanja o tome čega se dijete boji ili zašto je tužno, odrasla osoba može razgovor započeti kroz priču, likove i njihove osjećaje. Dijete tada samo odlučuje koliko će vlastitog iskustva povezati s pročitanim.

Slikovnica tako može postati posrednik između osjećaja koji postoji i riječi koju je ponekad teško pronaći.

Iza „Cvijeta emocija“ stoji iskustvo djevojke koja je prošla dugogodišnju borbu s malignom bolešću i koja je vlastite osjećaje odlučila pretočiti u književni oblik namijenjen drugima. Upravo zato knjigu treba promatrati prije svega kao osobnu priču o emocionalnom iskustvu, a tek potom kao priču povezanu s bolešću.

U njezinu središtu nisu dijagnoza, terapija ni medicinski postupci. U središtu je dijete – njegovi osjećaji, strahovi, pitanja i potreba da uz sebe ima nekoga s kim o svemu tome može razgovarati.

„Cvijet emocija“ Antonijin je odgovor na to pitanje. Priča nastala iz vlastitog iskustva, ali dovoljno široka da u njoj svoje osjećaje mogu prepoznati i djeca čije životne okolnosti nisu iste kao njezine.