„Koga više voliš – mamu ili tatu?“ Pitanje koje odraslima može zvučati kao bezazlena šala, djetetu ponekad predstavlja mnogo ozbiljniji zadatak. Jer dijete ne čuje samo pitanje o ljubavi. Ono čuje: „Koga trebaš izabrati?“
Zamislimo tipičnu obiteljsku situaciju. Mama kroz smijeh pita dijete: „Hajde, reci iskreno, voliš li više mene ili tatu?“ Dijete zastane. Nekad bez razmišljanja odgovori: „Mamu!“ Drugi put: „Tatu!“ A ponekad kaže ono što odrasli najmanje očekuju: „Oboje.“
Za roditelja koji je dobio odgovor koji nije želio čuti, tih nekoliko sekundi može biti iznenađujuće bolno. No stručnjaci upozoravaju da dječji odgovor na ovakvo pitanje ne treba promatrati kao svojevrsno mjerenje ljubavi.
Dijete, naime, ne doživljava ljubav prema roditeljima na isti način na koji je odrasli zamišljaju.
Dijete ne pravi rang-listu ljubavi
U ranoj dobi dijete tek razvija sposobnost razumijevanja složenih emocija i odnosa. Zato pitanje „koga više voliš“ može od njega tražiti nešto što nije jednostavno ni za odraslu osobu – da dvije različite, važne emocionalne veze pretvori u natjecanje.
Privrženost roditelju nije samo pitanje toga koliko dijete nekoga „voli“. Ona uključuje osjećaj sigurnosti, dostupnosti, utjehe i iskustvo da će roditelj biti tu kada je dijete uplašeno, umorno, tužno ili mu je potrebna pomoć.
Istraživanja privrženosti pokazuju da djeca mogu imati različite obrasce odnosa s majkom i ocem, a da pritom oba odnosa budu važna i kvalitetna. Velika meta-analiza istraživanja privrženosti također pokazuje snažnu povezanost kvalitete privrženosti djece prema majkama i očevima.
Drugim riječima, činjenica da dijete u određenom trenutku potrči jednom roditelju ne znači automatski da drugog voli manje.
„Mama!“ kada je dijete ozlijeđeno ne znači „Tata mi nije važan“
Posebno je zanimljivo što se dječji izbor može mijenjati ovisno o situaciji.
Istraživanje provedeno s dvogodišnjacima pokazalo je da su djeca, kada su bila uznemirena, češće tražila primarnog skrbnika – roditelja koji je u njihovu svakodnevnom životu obavljao više njege. Kada su bila zadovoljna i smirena, takva preferencija nije bila jednako izražena.
To može objasniti prizor koji je mnogim roditeljima poznat: dijete padne i odmah viče „Mama!“, iako se nekoliko minuta prije s tatom glasno smijalo.
U trenutku boli dijete ne radi emocionalnu inventuru obitelji. Ono traži ono što mu u tom trenutku daje osjećaj sigurnosti.
Zato „mama“ u takvoj situaciji ne znači nužno „mamu volim više od tate“. Može značiti jednostavno: „Sada mi treba mama.“
Zašto dijete nekad namjerno odabere jednog roditelja?
Djeca također prolaze kroz faze izražene preferencije prema jednom roditelju. Jedno će razdoblje željeti da ga kupa samo mama, drugo će tražiti da tata čita priču, a treće će odbijati gotovo sve osim jednog roditelja.
Takve se preferencije mogu pojaviti i nestati.
Novija istraživanja predškolske djece pokazuju da dječje izražene preferencije prema majci mogu biti povezane s različitim aspektima roditeljstva, ali i da sama količina vremena provedena s majkom nije nužno dovoljna da objasni tu preferenciju.
To je važna poruka za roditelje: dječji izbor u jednom trenutku nije jednostavan „glas“ za jednog roditelja.
Dijete može birati roditelja koji ga trenutno tješi, onoga koji je dostupan, onoga s kojim se upravo igra ili onoga koji mu u određenoj fazi razvoja odgovara za neku konkretnu potrebu.
A što ako dijete kaže: „Više volim tatu“?
Ovdje odrasli često naprave pogrešku.
Roditelj se može uvrijediti, rastužiti ili odmah krenuti dokazivati djetetu zašto to nije istina.
„Kako možeš više voljeti tatu kad ja sve radim za tebe?“
Problem je u tome što dijete tada od jednostavnog pitanja o osjećajima može završiti u osjećaju krivnje.
Ako dijete kaže „tatu“, ne mora značiti da odbacuje majku. Možda je tata tog dana zabavniji, možda ga je upravo poveo u park, možda su imali neki poseban trenutak ili dijete jednostavno želi vidjeti reakciju odraslih.
Djeca uče i kroz reakcije roditelja. Ako otkriju da izjava „više volim mamu“ izaziva osmijeh, a „više volim tatu“ tugu ili ljutnju, vrlo brzo mogu shvatiti da njihove riječi imaju emocionalnu težinu.
Najteže je kada dijete osjeti da mora birati
Posebno osjetljiva situacija nastaje kada se pitanje „Koga više voliš?“ pojavljuje u obitelji u kojoj postoji napetost između roditelja, razvod ili razdvajanje.
Tada dijete doista može doživjeti da se od njega očekuje lojalnost jednom roditelju.
Američka akademija za pedijatriju upozorava da djeca trebaju moći održavati odnos s oba roditelja bez osjećaja da će time povrijediti drugog roditelja ili izazvati njegovu ljubomoru i ljutnju.
Dijete ne bi trebalo biti stavljeno u poziciju suca, glasnika ili saveznika jednog roditelja protiv drugoga.
Jer dijete može istodobno voljeti mamu, voljeti tatu i biti ljuto na oboje.
Te se emocije međusobno ne isključuju.
Što napraviti kada dijete ipak odgovori?
Možda je najjednostavniji odgovor upravo onaj koji ne traži pobjednika.
Ako dijete kaže „mamu“, tata može odgovoriti:
„Znam da voliš mamu. I ja je volim. A znaš što? Možeš voljeti i mene.“
Ako kaže „tatu“, mama može reći:
„Baš lijepo što voliš tatu. I mene možeš voljeti koliko god želiš.“
A ako kaže „oboje“, nema potrebe dalje ispitivati.
Još je bolje pitanje zamijeniti drugim pitanjem.
Umjesto:
„Koga više voliš?“
možemo pitati:
„Što najviše voliš raditi s mamom?“
ili:
„Što najviše voliš raditi s tatom?“
Tada dijete ne mora birati osobu. Može govoriti o iskustvu.
A upravo su iskustva ono što grade odnos između roditelja i djeteta: zajednička igra, razgovor, zagrljaj, čitanje priče, odlazak u vrtić, kuhanje, tješenje nakon pada, smijanje zbog neke sitnice.
Djeci ne treba pobjednik. Treba im sigurnost.
Pitanje „Voliš li više mamu ili tatu?“ odraslima može biti simpatična obiteljska šala. No ako ga postavljamo često, osobito ako ozbiljno čekamo odgovor i emocionalno reagiramo na njega, dijete može dobiti poruku da je ljubav nešto što se mora dokazivati i uspoređivati.
A djeci je potrebna upravo suprotna poruka.
Ne moraš birati. Ne moraš nas voljeti jednako na isti način. Ne moraš brinuti kako ćemo se osjećati zbog svojih osjećaja.
Možeš trčati mami kada si tužan i tati kada se želiš igrati. Možeš danas željeti tatu, a sutra mamu. Možeš biti ljut na mamu i pet minuta poslije tražiti njezin zagrljaj.
I ništa od toga samo po sebi ne govori da jednog roditelja voliš „više“.
Jer dječje srce nije vaga na kojoj se mama i tata natječu za prvo mjesto.
Za dijete ljubav nije natjecanje. To je osjećaj da ima svoje ljude kojima se može vratiti.
