Proza Ružica Gavranović
…zaborav je melodija koja nenajavljeno odjekne
Budim se tik pred zoru da bih vidjela izlazak sunca
komadić raja
meni
– nama darivan
u rukama mi radost
koju želim nositi i dijeliti pastirima
oračima i
beračima trave
svima onim koji bijahu ovdje
za njih
livadom se prosu slap svjetla
dok biserna rosa i bijela
maglena nit poprimiše izgled kristala
i sve bi tako uzvišeno….
Dok dišem na meni će biti ožiljci govora, i radosnog ljubljenja života.
Iako recepta nema, i ponekad ništa nema smisla, želim i moram smoći snage za poljubac svakom novom danu.
Vrhunac divote je duševna raskoš.
Foto / Ružica Gavranović
