ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU

Hrvatsko narodno kazalište Zagreb

Nova inovativna režija Paola Magellija Zločin na kozjem otoku dramatičara Uga Bettija  premijerno će biti izvedena 18. svibnja u 20 sati u prostorijama Brodarskog instituta u Zagrebu. Na taj način Brodarski institut postaje spektakularna pozornica koju će građani Zagreba moći vidjeti i iznutra.

Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, kostimograf je Leo Kulaš, a scenograf Miljenko Sekulić. Autor glazbe je Ljupče Konstantinov, uz oblikovatelja videa Ivana Marušića Klifa i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka.

U Zločinu na kozjem otoku glume Nina Violić, Iva Jerković, Lana Barić, Marin Klišmanić i Dušan Gojić.

Nova inovativna režija Paola Magellija najizvođenije drame jednog od vodećih talijanskih
dramatičara Uga Bettija Zločin na kozjem otoku premijerno će biti izvedena 18. svibnja u 20
sati u prostorijama Brodarskog instituta u Zagrebu koji tako postaje spektakularna pozornica,
koju će građani Zagreba prvi put moći vidjeti iznutra.
Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, kostimograf je Leo Kulaš, a scenograf Miljenko
Sekulić. Autor glazbe je Ljupče Konstantinov, uz oblikovatelja videa Ivana Marušića Klifa i
oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka.
U Zločinu na kozjem otoku glume Nina Violić, Iva Jerković, Lana Barić, Marin Klišmanić i
Dušan Gojić

Zločin na Kozjem otoku drama je o trima usamljenim ženama koje žive izolirano na otoku
simboličnog imena. Naše junakinje Agata, (Nina Violić) Silvija (Iva Jerković) i Pia (Lana
Barić), zatočene su u mrežu vlastitih noćnih mora. Poslijeratno je vrijeme, a muž, brat i otac
Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru – žene su ostale same. Vezane njegovim
odsustvom. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale
biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, a mi samo u predstavi naslućujemo da su ih
nekada imale, a sada se ostvaruju i postoje tek u međusobnom suodnosu.
Tri žene – majka, kćer i mlada usidjelica žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom i
snagom fatumskog na zajedničku samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u
ustaljenom redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov
skučeni, izolirani prostor kida njihove čudne veze, narušava te potom nepovratno uništava taj
dogovoreni mir i inicira divlje buđenje erosa u sve tri žene. Dolazak toga stranca pokretač je
dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo
suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastitog zaboravljenog
identiteta prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada
određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost
koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao, rekla je dramaturginja Željka Udovićić Pleština
koja je i adaptirala tekst dodajući kako volja za životom i potreba za oslobađanjem tjera u
rizična ponašanja i otvara put destruktivnom.
Već je sam naziv toga mjesta zločina – Kozji otok – obremenjen dvostrukim značenjem: s
jedne strane podcrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge pak strane te su
životinje jedini izvor prihoda, života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i
ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.
Pred Angelovom (Marin Klišmanić) nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne
veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istovremeno i
đavao i spasitelj.
Tijekom dramskog događanja osjeća se ustajalost usijanog mediteranskog zraka, atmosfere
koja otežava disanje u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene
psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na
zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu
konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne

svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I
ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži
svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda
toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije
nagona, govori Udovičić Pleština te nastavlja kako Bettijev tekst pa tako i predstava
pokazuje i prokazuje tragičnosti čovjekove sudbine koja se vuče po tim ponorima između
moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bježanja od iste, početka i kraja, života i
smrti.