Život sa Down sindromom

Pročitajte kako se sestra nosila sa bratovim sindromom!

…sestrina perspektiva

Bilo je to prije 16 godina kada smo dobili novog člana u našu malu obitelj. Vraćajući se malo u prošlost, nisam toliko primjećivala razliku između bebe s Down sindromom i „zdrave“ bebe. Ali dijete kao dijete, vidi da braco još uvijek ne drži glavicu samostalno, pa da još uvijek ne hoda, pa da ima malo ukošene oči, pa pita mamu: „A što je s bracom?“, pa mama skrivajući suze odgovara da nije ništa.

Iz nekog meni nepoznatog razloga mama je puno plakala.

S vremenom vam to nekako postane normalno, prihvatite da je to tako i da znate da se morate boriti skoro sa svima jer različitost nije poželjna u ovom savršenom svijetu. Ponekad vam je dosta svega, najradije biste se pokrili po glavi i ne izlazili iz kreveta da ne slušate i ne gledate u njega koji će cijeli život ovisiti o nekom, da ne slušate majku koja se mora boriti sama sa sobom i nama ostalima i administracijom i s kim sve ne. A onda se sjetite koliko je jednoj majci teško… toliko suza, brige, neprospavanih noći, straha od popratnih bolesti koje često dolaze sa sindromima, koliko utjehe nalazi u malim stvarima, tješi samu sebe da samo najjači dobiju dijete koje treba puno više pažnje i ljubavi nego druga djeca… i kažete si: „Pa pobogu, tvoja mama nije odgojila slabića.“ Zatim dignete glavu, preuzmete dio tereta na sebe, bacite osmijeh na lice, zagrlite bracu koji vam daje toliko bezuvjetne ljubavi da u biti shvatite da ste sretni jer je tu netko tko vas voli bez obzira da li radite, studirate, da li ste kupili hlače po novoj modi, da li imate nove pramenove i znate da ste zahvaljujući njemu naučili pojednostaviti stvari u životu, razlikovati bitno od nebitnog, radovati se sitnicama i naučili ste biti čovjek.

Drage majke, veliko Vam hvala od srca, dobile ste najteži posao i u ime sve djece Vam se zahvaljujem na Vašoj brižnosti i ljubavi, hrabrosti i što nas učite biti ljudima.

Seka