Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Kao i svakog petka, Hana je opet imala onaj čudni nemir u grudima, neku slatku nervozu pri pomisli da će se ovog puta sigurno nešto dogoditi, barem jedan njegov pogled upućen samo njoj, pogled koji će samo oni razumjeti i koji će značiti sve. Baš sve.
Kupila je i novu majicu, a o odjevnoj kombinaciji i make up-u za ovaj izlazak razmišljala je još od prošlog vikenda kad se po tko zna koji put nije dogodilo ništa, ni pogled, ni razgovor, ni pjesma upućena njoj….
Dok se spremala blago trepereći bila je zadovoljna svojim odrazom u zrcalu, ali kako se približavala klubu zadovoljstvo je sve više nestajalo. Gubilo je u toj igri s nesigurnošću i strahom
Domagoj je svirao gitaru u bendu, a njegov je bend gostovao petkom u njenom omiljenom klubu. Taj klub, te svirke, ti vikendi postajali su malo pomalo smisao Haninog života.
On je bio naočit, pametan, blag, senzibilan…..
On je tako dobro svirao! On je bio upravo onakav kakvog je oduvijek zamišljala. On je bio sve što je željela, barem je tako tada mislila…
U polumraku su se kao i obično nazirala sva već poznata lica i prije nego li ih je stigla pozdraviti, počela je osjećati svoj nezgrapni hod, neki blesavi izraz lica kojeg nije uspijevala maknuti, trbuh koji kao da je odjednom narastao pa je nespretno rukom dodirivala remen ubrzo požalivši zbog nove, preuske majice u kojoj je još prije pola sata odlično izgledala..
Opet sve isto!
Večer je prebrzo odmicala….
Hana je propadala sve dublje u svoju nesigurnost, u sjenu, u maštu…tamo gdje je jedino bila slobodna.
I sigurna.
Nakon treće čaše vina odvažila se potražiti ga pogledom. Pa ako im se pogledi i sretnu, može ona to, uspjet’ će ovog puta – mislila je.
Ali, vidjela je samo da on gleda svoje žice na gitari dok prebire po njima, predanošću pravog umjetnika. Zrelo i odmjereno. Smireno.
Pa mu je tako dodala još nekoliko epiteta koji su njezino obožavanje učinili još većim.
Ponoć je prošla. Gosti napuštaju klub.
Zvuci gitare se udaljavaju.
A ona više ne može podnijeti još jedan neuspjeh, povratak u hladnu i vlažnu, samotnu sobu.
I nitko ju ne razumije!
Čak ni najbolji prijatelj.
Ne, ona to sad više zaista ne može!
Negdje pred zoru, u kratkoj pauzi između suza i maštanja, ipak je uspjela usnuti.
Prošlo je otada još puno besanih i uplakanih noći, i nije točno primijetila ni znala kada se i kako dogodilo, tek, Hana se u naručju voljenog muškarca, sa sjetnim osmjehom prisjeća svih tih događaja.
Zajedno se smiju njezinoj tadašnjoj nezgrapnosti.
Ona zna da je za taj osmijeh zaslužna jedna nova ljubav.
Ljubav koja se nije sakrila u maštu zbog straha od poraza, već ju je iz te mašte izvukla i oslobodila straha.
Prijateljstvo koje se pretvorilo u ljubav.
Tako poznatu, svakodnevnu, običnu ljubav…..sa svim svojim manama i vrlinama.
R.B.
