Sto ljudi, milijun čudi

Nedjelja. Vratila mi se želja za pisanjem, želja za disanjem. Depresija lagano prestaje i osjećam da sam se konačno pomaknula s jedne točke. Ili barem planiram. Upisujem trening, da, moguće je. Možda konačno prestanem ublažavati depresiju hranom, bilo bi pohvalno. Ali ovaj put imam cilj, a cilj je moguće ostvariti ako zaista dođete do onog stadija kada ste sto puta odustali i sami sebi kažete kako nema šanse da sad uspijete. Eee, tek tada je vaša ljutnja dovoljno jaka pa možda uz malo volje pokušate nešto od sebe i napraviti. Osjećam da me i moja lijenost prolazi jer ovo izležavanje i gledanje turskih serija itekako pomaže mojim kilama da se gomilaju. No, pustimo sad to, nema smisla o tome pisati dok se zaista ne ustanem iz kreveta i ostvarim neki rezultat.
A kad se već izležavam, ajde da onda nešto i napišem o jučerašnjem danu, blagdanu Svih Svetih. Dan kada se prisjećamo svojih najdražih koji nažalost više nisu sa nama. Tako je barem nekoć bilo. Sada je sve malo prenapuhano, nadmetanja tko će imati ljepše i bogatije aranžmane, skuplje svijeće (hoću li uzeti staklenu ili možda radije plastičnu?! -> koje na kraju ionako budu ukradene). Zatim razmišljanja što ćemo obući jer čovjek ima dojam kao da je na modnoj reviji, na svakom ćošku prati nas budno oko promatrača. Onda sretneš ljude koje nisi vidio jedno pet godina, pa se raspričaš jer kao nisi imao vremena otići u posjet zbog užurbanog života, i naravno da se onda ne stigneš posvetiti onim ljudima zbog kojih i jesi tamo, preminulima.
Eto, zato je najljepše doći onda kada već svi polagano pale aute i odlaze. Mir Božji. Tada se ja volim prikrasti jer jedino onda čovjek može biti svoj i pomoliti se pa i reći ono što te muči onima koji ne osuđuju, ne dijele savjete, samo u tišini slušaju. Ne nasjedam na priče da bi me noću netko mogao ukrasti tamo jer kad mu pokažem selfie od prethodne noći s Halloweena, bit će mu jasna poruka: „Don’t mess around with me“.
Pa eto, da ne duljim, jer ionako dio dana samo u taj laptop i buljim, a ništa konkretno ne napravim. Htjela bih reći da mi je drago što postoji ovakav dan gdje preminulima pridajemo još veću počast i mislim da bi svatko trebao pronaći vremena za posjet groblju. No, s druge strane, oni koji se cijelu godinu nisu udostojili oprati grob (jer realno, vaš je i po snijegu i po kiši), ti ga onda ni sada ne bi trebali oprati ako to rade zbog drugih, samo da bude izglancan (sjećate se oka sokolovog). Ako misliš prati i glancati, radi to cijelu godinu. To je jedna mala dužnost naspram onog što su ti ljudi kojih više nema sve za života dali i pružili. Ili budi čovjek cijelu godinu, ili nemoj ni biti samo za javnost. Amen!!

Viktoria Šafranić