Snovi

Spavala sam, kad si se sasvim nečujno ušuljao u moju sobu…

I za tren si bio pored mene u krevetu koji je jedva dovoljan i za mene samu, ali nema ljepšeg osjećaja nego gurati se sa tobom u njemu. Misleći da spavam, ne razmisljajući da si me možda probudio dok si se pokušavao ušuljati i ugurati pokraj mene, tiho si mi pričao. ” Moje najdivnije, moje zlato, moje sve,…” , govorio si  ukrašavajući me najljepšim epitetima što postoje i što ih čovjek može izreći.  Pokušavala sam se ne nasmijati, glumeći da i dalje spavam, ali bilo je gotovo nemoguće ostati ravnodušan na takve riječi. Naposljetku, nasmijala sam se i poljubila te, kao da ti time želim dokazati da si i ti moje sve.

Lovila bi me panika i pri samoj pomisli da bi mi ”moje sve” moglo pobjeći i da ću ostati bez ičega. Nisam ni pomišljala da će se upravo to dogoditi nekoliko trenutaka poslije. Sebično sam te htjela samo za sebe i  da zajedno  osvajamo svijet i da na kraju sve bude naše, ali onda mi te uzeo – san. Da, prokleti san koji mi se do tada činio kao najbolji prijatelj. Od tada ništa ne sanjam. Odbijam sanjati , osim naravno, ako u tim snovima nisi upravo ti.

Sjećam se, a i još to radim, dok spavaš, poput nekog malo psa, sklupčam se pored tebe i osjećam se najsigurnijom osobom na svijetu. Kao da sam unutar 4 zida i nitko ne može doprijeti do mene. Naravno, u jednom trenutku mi i to dosadi, pa te obično počnem maltretirati, tada me moliš da te pustim da spavaš. ”Ljubavi, umoran sam,došao sam s posla, samo se želim odmoriti. Ne moraš ti spavati ako ne želiš.” Obično se tada ponovno umirim, neko te vrijeme promatram. Predivan si dok spavaš, znaš. Nisam još upoznala osobu koja tako lijepo izgleda dok spava.  Tada obično razmišljam o pjesmi koju već duže vrijeme pokušavam napisati. Ne bi ona bila samo o tvojem tijelu, bila bi ona tvoja pjesma. Vjerovatno još nisam pronašla riječi kojima bih te dovoljno dobro mogla opisati. Riječi koje bi bile tvoje.  Nakon toga, zaspim.

Ponovno ne sanjam ništa, ali budim se pored tebe.

Sunčica Sodar