Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Kiša pada, ja sam prehlađena. Prehladim se baš uvijek u proljeće, a ove godine je taj dan odlučio biti baš danas. Skuhala sam kavu, uzela iPad, i zavalila se udobno na kauč.. Kroz glavu mi je prošlo da je već vrijeme za novu kolumnu. Prije toga naravno upalim facebook, ‘prolistam’ dnevne novosti i taman prije nego sam ispila i zadnji gutljaj kave – u oči me bode – Moj današnji horoskop. “U vezi vam je jako lijepo!” U vezi čega!?!?
O Bože… Koliko iz dna duše mrzim nedefinirane odnose, toliko zdušno u njih ulazim, a vrlo lako i od jasno definiranog odnosa napravim kaos. Nešto najsličnije ovoj vrsti odnosa u kojem sam trenutno, u riječniku se nalazi pod slovom U, i narodu je poznato kao riječ uragan. Pod pojmom ‘uragan’ u objašnjenju piše da spada u najintenzivnije prirodne nepogode na Zemlji. Moje ime, osim na google-u, nigdje nije navedeno. Koja zabluda.
U biti, ovaj uragan na kraju ubije isključivo mene. Pa me ispljune, i za svaki slučaj baci dovoljno daleko da vidim ženu koja staje na semaforu a u autu ostavi muža, i ja samo trebam sjesti za volan i odvesti se u novi život. Ali ne. Ajmo natrag!
Toliko sam dizala zidove da ne budem povrijeđena da sam se na kraju zazidala. Ok, ostala je još rupa za zrak. I kad vidim nekog da se popeo preko zida redovito imam ‘o ne, manijak!’ trenutke. A onda kad dozvolim da mi dođe blizu, obećajem si da neću raditi istu grešku dva puta. I održim obećanje. Ja istu grešku napravim najmanje tri, četiri puta. Sigurno je sigurno. Kao kad ideš do kuhinje da vidiš ima li nešto slatko, iako znaš da nema. Možda se nešto stvorilo, šta ja znam!?
“Ne mogu biti s njim, on je predobar.” – moja izjava najboljoj prijateljici prije ulaska u zadnju vezu. Valjda treba da me tuče, da mi lomi noge, da mi brani da jedem. Ne. Samo podsvjesno smatram da ja nisam dobra, i toliko se redovito uvjeravam u tu priču da postanem oličenje ludila.. Onda imam čovjeka koji me učini sretnom i probudi ljubav u meni, a ja kasnije svađom probudim susjede.
Nisam dobra? Zaključimo. Ja u vezi vidim tu osobu, ni lijevo ni desno, radi samnom što želiš, ja te pratim. Prođe zgodan frajer, ne vidim. Zgodan? Frajer? Izlasci – ili skupa ili nikako. Samo ti pij ljubavi, ja doma čekam trijezna. Najčešće budna. Vrlo često do 5 ujutro. Šaljem ti osamsto poruka. Nisam sigurna voliš li me, nisam sigurna volim li te, nisam sigurna jesam li izgubila razum. Koliko sam noću budna, žali Bože što nisam dostavljač novina na kioske. I zato u obranu alkohola imam za reći da sam veći broj retardiranih odluka donijela potpuno trijezna..
I onda u glavi odlazim, dramim, užasno mi je, nepodnošljivo teško, a ne znam si objasniti ni zašto, niti na koga bih trebala svaliti krivnju ovaj put. (Svaki put, okej, nema veze.)
A da netko otvori google maps sa kartom svijeta ispred mene i kaže da zatvorim oči i dodirnem bilo koje mjesto na ekranu gdje želim otići, znam da bi dotakla naš stan. Kamo ti misliš da si krenula Ivona!? Eto o tom ludilu ja pričam.
I zato kad smo zajedno, pobrinem se da uvijek bude zanimljivo; igramo igre kao “ja jedem palačinke a ti ih pečeš” i “ja te naljutim, ti se ispričavaš”, emocije (poput “gladna sam” i “spava mi se”) su uvijek prisutne, od čega je ova druga čak i razumljiva (još razmatram prekvalifikaciju na noćnog dostavljača), a riječi smislene (“ako ti nešto smeta, tamo su ti vrata”).
U jednoj od prethodnih kolumni već sam napisala da me teško zavoljeti, ali me onda lako voljeti. Sad se pokušavam sjetiti je li mi taj dan netko nešto ubacio u kavu ili je baš ispred mene netom prije te rečenice proletjeo ružičasti leptir sa krilima od baršuna pa mi je sve bilo lijepo i moralo je isto tako i zvučati. Budući da je bila zima, teško. U svakom slučaju, ako sam tada i mislila da je to točno, sada mogu reći – nije. Laž. Teško me zavoljeti, i jako me teško voljeti. Ali se isplati
Oni dovoljno ludi da budu uz mene, uz mene su – pisalo je u istoj kolumni. To je bila istina. Za njih bih dala sve što imam, otišla na drugi kraj svijeta, ili, na sreću, na drugi kraj kauča u zagrljaj. I zato što to znaju, i zato što mi vjeruju, zanemare moje trenutke ludila, što nije uvijek najpametnija ideja, i ostaju.
U to ulaze moja obitelj, nekoliko prijatelja i on. I svi znaju tko su. I baš me briga što će na to reći svijet, moj cijeli svijet je u tim ljudima.
Pretjerujem? Uvijek i u svemu, no to već znate.
I premda ne bih htjela mijenjati se, vidim da se polako mjenjam. Dobro ili loše po mene, još ne mogu procijeniti. Ali sve dok ima onih koji u mom ‘mrzim te’ čuju ‘volim te’, imam za koga.
Negdje tamo, daleko od nas, za ruke se drže moja i tvoja šansa za sreću.
Molim te zbuni me, previše mi je sve jasno.
