Savjet:
Premijerno izvedena  predstava Zločin na kozjem otoku

Premijerno izvedena predstava Zločin na kozjem otoku

Sinoc je premijerne izvedena u HNK u Zagrebu predstave Zločin na kozjem otoku Uga Bettija u režiji Paola Magellija u Brodarskom institutu koji je postao kazališna pozornica te otvorio svoja vrata publici.

Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština a u predstavi igraju Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić kao majka, kćer i mlada usidjelica. Marin Klišmanić u ulozi je Angela koji će svojim dolaskom na otok uznemiriti ustaljeni život triju žena dok je Dušan Gojić stari mještanin.

Kostimograf je Leo Kulaš, scenograf Miljenko Sekulić, autor glazbe Ljupče Konstantinov, oblikovatelj videa Ivan Marušić Klif i oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek.

O predstavi :

Zločin na kozjem otoku

Kozji otok je stvaran, ali istodobno i mentalni prostor u koji su izopćene junakinje Agata, Silvia i Pia, zatočene u mreži vlastitih noćnih mora. Vrijeme je poslijeratno, a muž, brat i otac Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru te su njegove tri žene ostale same, povezane njegovom odsutnošću. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, i tijekom predstave samo naslućujemo da su je nekada posjedovale, dok u trenutku odvijanja dramske radnje one postoje i ostvaruju se tek u međusobnom suodnosu.

Te tri žene – majka, kći i mlada usidjelica žive, dakle, na usamljenu otoku, osuđene vlastitim odlukama i snagom fatuma na zajedničku samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u ustaljenu redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov skučen, izoliran prostor kida njihove čudne veze, narušava, a zatim nepovratno uništava taj dogovoreni mir, inicirajući buđenje divljega erosa kod svih triju žena. Dolazak toga stranca pokretač je dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastita zaboravljena identiteta, prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao.

Ali Eros, kako to uvijek biva, priziva Tanatos. Tako volja za životom, potreba za oslobađanjem tjera u rizična ponašanja, otvara put destruktivnome te njih tri, nakon što su sve s njime imale odnos, na kraju ga i unište. Doslovce. Ostave ga neka se utopi u bunaru.

Već i sam naziv toga mjesta zločina, Kozji otok, obremenjen je dvostrukim značenjem: s jedne strane pocrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge pak strane te su životinje jedini izvor prihoda i života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.

Pred Angelovom nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istodobno i đavo i spasitelj. On sam o sebi govori kao o pastiru svojega malog stada žena.

Prema srednjovjekovnoj predaji, koza je simbol muškarca kojim upravlja njegov libido, stoga i Angelo uvjerava žene kako će im taj mali grijeh donijeti mnogo dobra. No, odnosi tih četvero ljudi postaju sve složeniji, sve destruktivniji pa muškarac ne ostaje sretan pastir stada, nego postaje žrtvenim jarcem.

Tijekom dramskoga događanja osjeća se ustajalost usijana mediteranskog zraka, atmosfera koja otežava disanje, u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dvojbe vođene psihološkim ili fantastičnim, nego samo stvarnim alternativama.

Tako majka, ona koja je prema zalazu života, radije bira biti ljubavnicom nego majkom. Kći pak, u odnosu bolesne konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no poslije prijelomne svađe s majkom nema drugog izbora nego raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I ona se podaje došljaku, da bi ga zatim pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži svoj komadić prave stvarnosti, života s njime. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskoga misticizma i demistifikacije nagona.

Bettijev tekst pa tako i naša predstava pokazuje i prokazuje tragičnost čovjekove sudbine koja se vuče ponorima, između moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bijega, početka i kraja, života i smrti.

Prijevod: Paolo Magelli, Željka Udovičić

Redatelj: Paolo Magelli

Dramaturginja: Željka Udovičić

Adaptacija teksta: Željka Udovičić

Scenograf: Miljenko Sekulić

Kostimograf: Leo Kulaš

Glazba: Ljupčo Konstantinov

Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif

Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek

Asistentice redatelja: Marta Tutiš i Iva Ananić (volonterka)

OSOBE:

Agata – Nina VIOLIĆ

Silvia – Iva JERKOVIĆ

Pia – Lana BARIĆ

Angelo – Marin KLIŠMANIĆ

Edoardo – Dušan GOJIĆ

Inspicijent: Roko Grbin

Zločin na kozjem otoku

Foto /Jovica Drobnjak/Mara Bratoš

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top