Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Prisjetimo se malo trenutaka kada smo bili još dovoljno mali da bi o svemu sanjarili, a nikada nije izostao onaj iskren smiješak s lica. E da, to su ta vremena kada je sve bilo jednostavno, bili smo djeca koja misle da mogu osvojiti cijeli svijet. I to bi čak i moglo biti realno razmišljanje da netko drugi nije donosio odluke za nas. Svaka osoba je za nešto rođena i ima ciljeve koje želi postići u životu, one vlastite. No tu su i ciljevi naših roditelja, njihovi neprežaljeni snovi koji se nisu ostvarili pa pokušavaju to ostvariti preko svoje djece.
Samo mi nije jasno zašto rade istu pogrešku koju su učinili i njihovi roditelji? Zašto ne puste djecu da dišu? Ali naravno, oni nam samo žele sve najbolje. No nije mi to baš jasno, kako nam netko želi sve najbolje ako pritom ne pita za naše osjećaje i naše želje? Svi znamo da je u današnje vrijeme teško pronaći bilo kakav posao i sva sreća je ako uopće nešto radimo. E pa naravno da se onda i gledaju profesije kod kojih je kasnije lako pronaći radno mjesto, a i nekakvu dobru plaću. Jer sve se vrti oko novaca 🙁 Možda samo ja to još jednostavno ne mogu shvatiti. Ja bih nekako uvijek izabrala posao koji volim, koji me ispunjava i gdje je atmosfera fenomenalna. Sve je to nekako bitnije od novca, da se čovjek svaki dan osjeća kao ljudsko biće koje vrijedi i kojeg poštuju i cijene. Naravno, nisam protiv plaće, svaki trud mora biti nagrađen.
Ali najviše od svega me zaboli kada ujutro sjedim u tramvaju i promatram te pokisle ljude, kao da je netko cijelu životnu energiju iscijedio iz njih. I onda se pitam: što se tim ljudima događa u glavi? Zašto izgledaju tako pesimistično? I najveći strah od svega je taj da i mene netko jednog dana neće promatrati u tramvaju s istim pogledom, istim mislima i žaljenjem, a sve to zato jer se ljudima ne dopušta da samostalno donose odluke? Je li netko drugi isplanirao njihov put i njihovu budućnost? Ako je tako, nije čudno što su frustrirani. Jer kada je trebalo suprotstaviti se, većina nas šuti. Kao da nemamo snage izreći te četiri riječi: JA TO NE ŽELIM.
Dragi moji, koliki bi životi bili drugačiji da smo imali samo malo više hrabrosti i izborili se za sebe. Može neko radno mjesto biti ne znam kako dobro i kasnije ćemo možda zahvaljivati našim roditeljima na savjetima koje su nam dali, no većinom nije tako. Jer kakav god zlatan posao bio, ako mi to ne volimo, uzalud sve. Vjerujem da nitko od vas ne želi dolaziti kući nervozan i živčan te prenositi sve to na svoju obitelj, a obično tako bude. Problem je u tome što mi svi shvatimo prekasno da smo se mogli suprotstaviti i da je moglo biti drugačije.
S obzirom da većina nije napravila nešto svojom voljom jer ipak roditelji su ti koji ulažu u djecu i pružaju im sve, pa kako bi onda djeca imala još i pravo glasa?! To bi vjerojatno bilo suludo. No znajte da nikada nije kasno izabrati svoj put, svoja očekivanja, svoja nadanja jer to je naš život i ničiji više. Zato razmislite dobro što želite i je li to zaista vaša odluka, kako kasnije ne bi žalili do kraja života.
