Pogled na smrt – vizije

Kada nam netko voljen umire, on proživljava mnogo više od boli i patnje. Psihijatar Željko Sunčić donosi drugačiji pogled kroz što voljena osoba prolazi – bilo to nama shvatljivo ili ne. :

Kroz godine rada s osobama na samrti, primijetio sam određena zajednička iskustva koja su van normalnih granica i razumijevanja. Prve su vizije. Dok umirući vide manje svijeta, neki se ljudi okreću prema svijetu koji tek dolazi. Nije neobično da umirući imaju vizije, često onih koji su već umrli. Vaša voljena osoba vrlo vam lako može reći da je sanjala da ju je već pokojna osoba posjetila u snu, ili će govoriti s osobom koje nema kao da je kraj vas u sobi.

Bilo je to prije gotovo 15 godina kada sam sjedio na postelji svoje učiteljice Elizabete, kad se okrenula prema meni i upitala me * Što misliš o tome da pokojnici posjećuju one na umoru dočekujući ih?* Brzo sam joj odgovorio, pokazujući joj svoje prethodno stečeno znanje – * Vi govorite o vizijama onih na umoru, vrlo vjerojatno uzrokovanih manjkom kisika u mozgu ili negativnim utjecajem morfija.* Pogledala me i duboko uzdahnula. *Shvatit ćeš s godinama*

Pomislio sam, s godinama? Kakve veze godine imaju sa bilo čime? Sada, godinama kasnije, gledam sve stvari koje se dešavaju kod ljudi na umoru i polako shvaćam što je Elizabeta htjela reći. Bilo bi arogantno da kažem da možemo objasniti sve, pogotovo kad se radi o umiranju. Moja je majka umrla kad sam bio dijete. Otac je ostao priličan optimist kroz život, čak i dok je umirao. Ja sam bio vrlo zaposlen brinući se da je mu je udobno i da osjeća što manje boli, i nisam primijetio koliko je zapravo tužan postajao. Rekao mi je koliko ću mu nedostajati kada ode. Zatim je nabrojio nekoliko stvari koje će mu također nedostajati: njegovi najmiliji, najdraža hrana, nebo, priroda i milijun malih stvari u ovom životu. Preuzela ga je tuga i ja nisam mogao učiniti apsolutno ništa da ga razvedrim.

Moj je otac bio vrlo flegmatičan idućih nekoliko dana. No jednog mi je jutra rekao da mu je moja majka došla sinoć u posjetu. * Željkiću, ona je došla po mene, * govorio je sa snažnim i veselim glasom, *Gledao sam što ću sve izgubiti i toliko se udubio u tugu da sam zaboravio što me tamo čeka! Ona! I opet ćemo biti skupa.* Pogledao me i kao da je shvatio da ja ne mogu poći s njim, pa je tišim glasom progovorio * Čekat ćemo te, sine.* Kroz narednih nekoliko dana njegovo je ponašanje bilo potpuno promijenjeno. Od depresivnog, tužnog čovjeka on se pretvorio u čovjeka s nadom, čovjeka koji je znao da će ponovno biti spojen sa svojom voljenom suprugom. Moj je otac živio u nadi, ali i umro s njom.

Kad sam počeo slagati primjere koje ću uključiti u svoju knjigu koju pišem, iznenadio sam se koliko su svi oni zapravo slični, da ih je bilo vrlo teško odabrati. Sada sam shvatio da ono što ih ponavlja jednako tako čini unikatnima. Kao osoba koja je provela veći dio života pišući, predajući i radeći s umirućima, ne mogu dokazati da je vizija moga oca bila istinita. Mogu samo govoriti kroz iskustvo sina. Prije sam vjerovao da je najvažnije umiruće ljude udobno smjestiti i olakšati im posljednje dane, pobrinuti se da ih ništa ne boli kako bi umrli što lakše. Sada znam da postoji mnogo više – imamo ono što i koga vidimo prije nego umremo, što je apsolutno najveća utjeha u umiranju.

Ako vam se cijeli ovaj koncept povratka drage pokojne osobe na nečijoj samrti čini nemogućim ili čak smiješnim, uzmite u obzir što sam ja shvatio tek sada, kad sam i sam postao ocem: Štitimo našu djecu od opasnosti. Držimo ih za ruke dok prelaze ulicu, njegujemo ih kroz gripe i bolesti, okrećemo nebo i zemlju da bi im pomogli. Ubrzajte život za kojih 60 – 70 godina, kad vas više nema. Što ako zbilja postoji život nakon života, i vi dobijete poruku da je vaše dijete na umoru? Da smijete ići svome djetetu, da li bi vas išta moglo spriječiti?

Dok smrt nama koji ostajemo na svijetu izgleda kao gubitak, posljednji sati umiruće osobe vrlo često su ispunjeni punoćom više no prazninom. Ponekad najviše što možemo učiniti je prihvatiti nepoznato i neobjašnjivo, te pomoći našim najdražima da kroz smrt prođu znajući da su voljeni.

Mali savjeti za ovakve situacije, iz mojeg dugogodišnjeg iskustva:

• Zbilja nema smisla govoriti umirućem ocu da halucinira ako vidi vašu majku koja je već godinama mrtva, te da ona ne može biti tamo gdje je on vidi.
• Umjesto neslaganja, pitajte ga * Što kaže mama? *
• Pitajte osobu o vizijama. Možda baš s nekime dijeli uspomene o vašem djetinjstvu, a to su uvijek najslađe priče.
• Dajte podršku. *Znao sam da će mama doći po tebe.* , *Tako mi je drago da je ona tu.*
• Odbijanje njihove realnosti samo će vas odvojiti od osobe. Pridružite joj se i olakšajte joj.

Znate kako se kaže, „ Dolazimo na svijet sami, a tako i umiremo.“ Odgajani smo da vjerujemo kako je umiranje samotan čin, no što ako sve što znamo zapravo nije istina? Što ako taj put kroz tunel ne prolazimo sami, već sa nama najdražim osobama koje su već na drugoj strani?