Novogodišnje odluke

Eh, prođe još jedna, dođe nova.. I tako svake godine, ali sa samo jednom malom razlikom. Ove godine prvi puta dočekala sam ponoć doma – gotovo sama.

Tradicija je već odavno da se za doček nalazimo kod nekoga oko 21 sat, ili se spremamo van na koncert i malo otvoreniji luft, popijemo čisto da lakše prođe vrijeme jer je uglavnom hladno ako smo vani, proveselimo se i na tren zaboravimo na posao, djecu i obaveze.

Dvije i trinaesta godina je bila i lijepa i ružna. Dok mi poslovni dio relativno blista, onaj ljubavni je nekako pošao ukrivo, tako da sam se našla u poziciji da na sam dan dočeka otkazujem apsolutno sve planove i dogovore jer nemam snage još jednu godinu provesti gledajući zaljubljene parove kako se ljube u ponoć – a ovaj sam doček uistinu bila sama kao pas. Prošle godine on nije bio sa mnom, imao je obaveza.. Uskoro je to i puklo, nakon godinu dana. Nakon njega komotno je na moj ljubavni plan ušetao stari prijatelj i krenuli smo u nešto više, pričalo se o zarukama, prstenju, djeci… Samo što nisam jedina s kojom je to planirao, pa je i to otišlo kvragu. I konačno nakon toga, bio je tu jedan poslovan čovjek, ozbiljan i nimalo zaigran, a opet intrigantan i vrlo zatajno zanimljiv. Naravno da on nije imao pojma i moje su iluzije razbijene nakon svega tjedan – dva. Divno, ha?

 

Nije čak ni tolika drama provesti Božić sama, to je odavno u našoj familiji debelo isforsirani blagdan, pun kiselih osmijeha i ljudi koji su u jednoj sobi vrlo tolerantno skupljeni na grupnoj fotografiji, a dali bi sve na svijetu da tamo ne trebaju biti. Navikne se čovjek, nema što. Tad me zapravo počela loviti ta neka samoća i osjećaj odbačenosti. Nisam cijela, nešto mi nedostaje. Fali mi osjećaj zaljubljenosti, fali mi broj u mobitelu koji mogu nazvati i izjadati se, a opet i smijati do suza, kuhati mu, škakljati ga i buditi se uz njega. Stalno sanjam i našu djecu. Zanimljivo, uvijek sanjam troje iste djece, a kad se probudim pokušavam shvatiti odakle ih poznajem i ne mogu dokučiti. Dva su dječaka svjetlo smeđe kose i njegovih očiju.. A mala djevojčica je na mamu, plavih kovrča i zelenih očiju, nasmijana od uha do uha i velika maza. Teško mi ih je sanjati, pogotovo nakon što su mi rekli da možda neću moći imati djece. Znam, često radim dramu tamo gdje ne treba… Ali ja se zbilja osjećam kao krpetina s kojom ste upravo očistili wc pa tako prljavu bacili pod tuš da se namače. Da, baš tako.

Kaže selo, kažu ljudi – treba izlaziti van, treba se otvoriti, opustiti. Kad krene posao, doći će to i samo od sebe. Pa ti čekaj, Milunka.. Iako su mi tek 24, mogu se vidjeti u braku kroz koju godinu. Posao ide, samo mi fali bolja polovica. Dosta sam naučila na greškama i spremna sam za novi početak! S njima sigurno ne bi bilo suzica prije ulaska u ledeni, prazni krevet, ne bi bilo buđenja u istom, ne bi bilo tmurnih, dosadnih dana koje jedva čekam da prođu. Zovite to depresijom, zovite kako hoćete – ja samo znam da je moja najbitnija ovogodišnja odluka upravo to – da nikad, ali NIKAD više doček ne provedem sama!