Nije nam Božić bez Pikule!

Svi znamo da je Božić doba kad se obitelj skuplja na okup, radi se fina klopica, svi se smiju i vesele, lagano pripiti i punih želučeka. Kod mene to baš ne izgleda tako. Zašto?  Eh…

 

Već sedmu godinu za redom terijerka Pika uveseljava moj život iz dana u dan, a blagdani bez nje ne ulaze u obzir. Od biranja drvca, kupovanja i zamatanja poklona do pečenja kolačića – sve ona nadgleda. Ništa ne promakne tom oku smeđem najdražem. Iako imam familije po cijelom svijetu, najčešće smo za Božić sa bakom ( maminom mamom ) i dedom uz društvo njegove djevojke koja se nameće protekle tri godine. Blagdanski nam se dani sastoje od skupljanja iglica po kući, gužve u kuhinji, uzrujavanja i brzine,  lomljenja tanjura, padanja protvana i poneke psovke ili nervnih ispada, ali predvečer smo više manje svi normalni i na okupu.

 

Badnjak – jutro:

Ustajemo se malo kasnije no inače iz kreveta, gegamo se po kući u pidžamama i međusobno se plašimo jedni drugih bez šminke i sa ne tako krasnim frizurama. Oko 11 sati čuje se grebanje po vratima dnevnog boravka – milostiva Pika se probudila. Nastupa jutarnje maženje i savladavanje njenog interesa za friško nakićeni bor koje uglavnom traje cijeli dan. Odavno smo naučili da ne smijemo kuglice postavljati prenisko jer ih ona obožava ( kao da nema dovoljno svojih igračaka ) lizati, lajati  pa čak i kihati u njih. Apsolutno joj je genijalna zabava kad se kuglice zatresu a ona se nađe puna borovih iglica. Naravno da se neće otresti pod borom, niti tražiti da ide van – o ne! Ona mora otići na nečiji krevet i komotno se stepsti, zajedno sa iglicama. Da potvrdi gradivo, ponovno ih vrati na sebe tako da se valja po krevetu io ide na idući. Moj mali smrad.

Kad dolaze gosti – ona je prva na vratima. Iako veličinom nije veća od prosječnog maltezera, ima glas rotvajlera. Možete si zamisliti tu sliku u glavi? Dolazite kod nekoga u goste, kucate na vrata i čujete bjesomučan lavež psa – sledi vam se krv u žilama. Gazdarica otvara vrata, a u rukama drži – ovo:

 

Naravno, nije ni ručak bez njenog negodovanja. Iako jede uglavnom konzerviranu hranu, vrlo je izbirljiva, ali samo zato što zna da to i može. Sjedimo tako za ručkom, neobavezno čavrljanje i mljackanje, a tu je i Pikula – kruži kao sumanuta od stolice do stolice ne bi li nam što palo na pod. Tek kad smo mi gotovi, uvrijeđeno odlazi do svoje zdjelice i jede kao iz inata. No moram napomenuti – ona je doista drag pas. Prije nekoliko dana i mi smo se malo inatili, pa smo svi nakon ručka sjeli oko njene zdjelice dok je jela i promatrali je. Ona je svakome od nas zubićima izvadila komad mesa i po jednu kuglicu svoje hrane i ponudila nas.

 

Neću reći da za blagdane pas sjedi s nama za stolom, ali nije daleko od toga. Vidite – mi nismo kao ljudi koji pse drže na lancu ili su im samo čuvari kuća. Naša je pasica dio obitelji, pa tako naravno dobiva i svoju čarapu nad kaminom. Najviše se veseli poklonima i prva je kraj bora. Ponavljam, što zbog kuglica, a što zbog poklona. Voli skakutati od jednog do drugog i diviti se svačijim poklonima, a na kraju stižu i njeni. Svatko od nas dobije tonu pusa i zagrljaja. Ona doslovno obavije šapice oko vrata i zagrli nas.

 

Moram priznati da već evo osmu godinu za redom jedan član obitelji ne sjeda na čelo stola. Pika je vrlo hrabro zauzela Njegovo mjesto i sa punim ponosom mogu reći da je ona najbolji član obitelji kojeg si svatko može zamisliti!