Mama u dvadesetoj

Drage žene, sjećate li se svog dara u znak položene mature? Ja ću se svog sjećati cijeli život, bio je to plusić plavi poput Zetovog tramvaja. Mama u nepunoj dvadesetoj. Što, gdje, kako i kada samo su neka od pitanja koja struje glavom nakon sretnih vijesti. Jedino što je valjalo činiti bilo je ostati hladne glave jer, više nisi broj jedan, a svaki stres šteti. Dobivala sam mnogobrojne savjete moje mame, tate, baka, prijateljica, prijateljičinih majki, raznoraznih knjiga, ali kad dođe dijete to sve zaboraviš kao da ti ostane neka rupa i jednostavno sve radiš po nekom svom nagonu i za čudo ispadne savršeno. Ubrzo sam postala žena u pravom smislu riječi, uplovila sam u bračne vode, premda to nije bila prevelika novost, jer u tom sam se slučaju opet pokazala sretnicom. Bitno je imati pravu osobu uz sebe, a ja sam je dobila. Nema smisla opisivati deveti mjesec debljine, straha, uzbuđenosti, pregleda i na kraju sam čin poroda, svi donekle znaju kako to ide. Prvo pa muško, dobili smo dječaka, na opće veselje. Meni je cijelo vrijeme bilo svejedno, muško/žensko, samo da je zdravo govorila sam. Moj muž je dijelio istu rečenicu, ma da muški uvijek priželjkuju da je dječak, što je i dokazao njegov sjaj u očima kada je vidio svog sina. Počinje avantura, prvih mjesec dana prilagodbe, uz samo jednu rečenicu “i to mora proći” i jest. Moj muž je student, koji uz studij i radi, kako kažu ode po mraku i vraća se kući po mraku, stoga je sve što se događa u kući palo na moja leđa. Potpuno novi scenarij za novu seriju. Kombinirati kuhanje ručka, i dojenče je pravi izazov, a transformacija bezbrižne djevojke u ženu je pravi opis moje zadnje 2 godine. Sada je naš mali D. star 11mjeseci, a ja se mogu sa smiješkom prisjetiti tih prvih mjeseci, kada se sve činilo teško i neizvedivo. Postati majkom je sam po sebi izuzetno važan i donekle stresan čin u životu svake žene, imala ona 20, 30 ili pak 40 godina. Kad se osvrnem na trudnoću, snalaženje u novoj ulozi, moram priznati da sam po prvi puta zadovoljna sama sa sobom, dakako, neispavanost je tu, manjak vremena za sebe, nemogućnost da uzmem samo novčanik i odem na kavu ili tako nešto. Maleni čovjek sada prati svaki moj korak, a kada se okrenem u bilo koje doba, on je nasmijan, moj muž je nasmijan, a to je ono najljepše – na kraju dana znati da su oni zadovoljni, da ih usrećujem kao i oni mene.

Jelena Zelić