Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Kristina Habuš,hrvatska operna pjevačica i glasovna glumica.Klasično pjevanje učila je kod Lidije Horvat Dunjko a sada se usavršava kod poznatog pedagoga Ire Siffa.Članica je ansambla Zagrebačkog kazališta Komedija.
Molim vas recite mi nešto o sebi ?
Rekla bih da je moja priča idealni primjer kako čovjek nikad ne zna što mu život nosi. Dvadeset godina bila sam sportašica, bavila sam se judom, išla na prvenstva i bila državna prvakinja i paralelno studirala agronomiju. Spletom okolnosti dogodila se ozljeda koja je bila prekretnica u mojoj karijeri. Počela sam pjevati, najprije u Bazilici Presvetog Srca Isusova u akademskom zboru Palma, a onda je pjevanje postalo moj životni poziv. Danas sam članica Kazališta Komedija, a uz matično kazalište pjevam i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku te u inozemstvu. Dosad sam pjevala niz uloga poput Kraljice noći, Fiordiligi, Mimi, Đule, Tatjane, Kneginje čardaša i drugih.
Pjevate već dugi niz godina,iza vas ima mnogo nastupa ,predstava..Hajdemo redom…kako je krenula vaša karijera ?
Nakon što sam shvatila da je pjevanje ono čime se želim baviti, upisala sam Muzičku akademiju u klasi Lidije Horvat Dunjko. Akademija je za mene bila nešto novo, jedan drugi svijet od sporta, no upravo su mi sportski red, rad i disciplina pomogli u fizičkoj i psihičkoj pripremi za pjevanje. Naime, u pjevanju, baš kao i u sportu, fizička sprema i snaga psihe su prijelomni u ključnim trenucima poput svjetskih prvenstava, odnosno koncerata i premijera.
Je l’ teško danas biti sopranistica ?
To je kao da majku pitate je li teško biti majka. Izazovno je, nailazite na prepreke, na vlastite strahove i sumnje, pitate se jeste li dovoljno dobri, jeste li trebali više. No, na kraju dana, pjevanje je moja ljubav, moj poziv, dio mene i koliko god nekad bilo izazovno, strpljenje, rad i želja zasad su mi uvijek donosili rezultate.
Vaše izvedbe pune su emocija,kada ih pjevate ljudi ostaju bez daha..Na koji način radite magiju između sebe i publike ?
Rekla bih iskrenošću. Pripremam se za svaku ulogu, pokušavam se saživjeti sa svakim likom kojeg pjevam. Važno mi je razumjeti tekst, pronaći možda sličnu životnu situaciju pa se prisjetiti svojih emocija dok sam prolazila isto. Bilo da je riječ o sreći, tuzi ili strahu. Sve su to normalne ljudske emocije, svi ih imamo, svi ih na svijetu jednako pokazujemo. Zato ih se ne treba bojati ni na sceni jer ljudi će ih prepoznati, čuti u glasu i kako Vi kažete – ostati bez daha.
Na čemu trenutno radite ako nije tajna ?
Trenutno uz kolegicu Katarinu Toplek u HNK Osijek pjevam kneginju Silvu Varescu u Kneginji Čardaša. Premijeru smo imali prije dvije godine, a onda nas je u daljnjim izvedbama zaustavila pandemija. Sad smo se vratili izvedbama i moram reći, divno je opet biti u Osijeku. Cijeli proces pripreme ove operete, kao i njene obnove dvije godine kasnije za mene je bilo prekasno iskustvo – sjajan autorski tim, divni kolege i Uprava kazališta učinili su da uživam u svakom trenutku. Osim što radim u kazalištu, paralelno sinkroniziram animirane filmove za djecu pa moj glas najmlađi već deset godina slušaju kroz omiljene likove na Disney kanalima, Nickelodeonu i RTL Kockici, ali i u kino dvoranama. Uz to, spremam i niz drugih projekata, no trenutno ne smijem otkrivati više o njima.
Radili ste i u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek, može nešto o tome ?
Prvu priliku u Osijeku sam dobila zahvaljujući Filipu Pavišiću, ravnatelju Opere HNK Osijek, koji me pozvao da pjevam ulogu Kraljice noći. Sljedećih devet godina, koliko je prošlo od prve suradnje s Osijekom, ispunile su i druge suradnje s osječkim narodnim kazalištem, a moram istaknuti kako sam uvijek divno primljena, čak više ne kao gost, već kao „jedna od njih“. Kolege u Osijeku su za mene puno više od kolega, oni su životni prijatelji.
Koliko vježbate ? Jeli to naporno ?
Vježbam svakodnevno jer uzalud vam talent ako ga ne razvijate. Kako je potrebno brusiti dijamant, tako se mora brusiti i glas. Moj glas brusili su Lidija Horvat Dunjko, potom Dubravka Krušelj Jurković, a posljednjih šest godina, otkad mi glas ide k dramskom fahu, radim pjevanje s američkim vokalnim trenerom Irom Siffom, koji radi i s najvećim zvijezdama Metropolitan Opere. Svatko od ove tri osobe otvorio mi je nove vidike i pomogao da se moj glas razvije. Naravno, velik dio posla je na meni samoj pa poput prave sportašice svakodnevno „treniram“ glas i tijelo.
Pjevate li u “kadi”, bune li se susjedi ?
Uglavnom vježbam u kazalištu, kod korepetitora, u bazilici, ali doma ne pjevam često – doma slušam, čitam note i slično. Susjedi se nisu bunili, ali bilo je zanimljivih situacija. Primjerice, kad sam učila ulogu Đule za Ero s onoga svijeta, vježbala sam visok zapjev. Kako sam „vrisnula“, susjeda je od straha ispustila lonac s ručkom. Ispričala sam joj se pa je neki prešutni dogovor da visoke oktave više ne pjevam doma.
Uz nastupe, probe, imate li vremena za sebe, obitelj ?
Ima jedna izreka: „Za sve što voliš, naći ćeš vremena, a za ono što ne voliš, naći ćeš izliku.“ Pjevanje je moj poziv, ali da bih dobro pjevala potreban mi je odmor uz stvari koje volim. Redovito planinarim, odlazim u prirodu, idem u teretanu, to je moje vrijeme za sebe. Za obitelj i prijatelje vremena se uvijek nađe, to je neupitno.
Kako uspijete uskladiti sve svoje obaveze i obitelj ?
Jednako kao i svi drugi ljudi koji rade. Naša je branša specifična, za razliku od uobičajenih poslova, mi radimo navečer, imamo probe i koncerte vikendima, na neradne dane, ali kad su ljudi oko vas upoznati s tim, oni to poštuju i nema problema.
Što mislite jeli dovoljno opera zastupljena u našoj kulturi ?
U Europi je opera puno prisutnija nego primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam prije šest godina u Philadephiji u sklopu programa Young Artist Russian Opera pjevala Tatjanu u operi Jevgenij Onjegin. U Americi sam provela dva mjeseca i shvatila da ljudi koji nisu izravno povezani s operom zapravo ne znaju ništa o njoj, generalno jako malo o kazalištu, nemaju naviku odlaženja na predstave toliko koliko Europljani. Svakako da bismo i mi u Europi i posebno u Hrvatskoj trebali raditi na približavanju opere publici, posebno mladima, ali atraktivni naslovi i dobre produkcije mogu privući mlade. Konkretno, nama je u Osijeku na Kneginji čardaša u publici bilo jako puno mladih i to je lijepo za vidjeti.
Kako održavate svoje glasnice ?
Nisam jedna od onih pjevačica koje izbjegavaju gazirana pića, zadimljene prostore i buku, ali svakodnevnim pjevanjem i radom na tehnici moje su glasnice i tijelo generalno uvijek spremni za pjevanje.
Je l’ ovo što radite ,ono što ste stvarno željeli ?
Ne mogu reći da sam kao djevojčica sanjala da ću biti operna pjevačica. Tijekom odrastanja imala sam različite snove, ali danas sam sretna i ispunjena svojim pozivom i ne bih se mogla zamisliti da radim bilo što drugo. Mislim da je to najvažnije.
Poruka za mlade osobe koje su odabrale pute kao i vi ?
Samo rad, rad i rad. Kad smo mlađi, često smo nestrpljivi i htjeli bismo rezultate preko noći. No, toga nema. Svakodnevno, marljivo, strpljivo vježbanje, ostavljanje ega po strani, prihvaćanje sebe i svojih realnih mogućnosti. Znam da ne zvuči privlačno, ali jedino takav pristup vodi do uspjeha.
Foto / Kristijan Cimer
