Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Priča jednog oca kako je doživio kraj školovanja svog djeteta:
Gledao sam kako moj najmlađi sin jutros izlazi iz auta s malo elana u koraku. Za njega je kraj školske godine uzbudljiv: Još malo pa je,zadnji je dan ! Ljeto je stiglo! Sloboda!
Što se mene tiče, uvijek osjećam malo melankolije. Ili puno. Naravno, uzbuđen sam što ću usporiti, odmoriti se u našem pretrpanom rasporedu i provesti beskrajne sate na plaži. Ali dok ga gledam kako hoda u školu, u hlačama koje su mu oko pet centimetara prekratke (iste hlače koje su se vukle po zemlji na početku škole), to je podsjetnik na davne dane.
Osjećam se kao da je bilo prije pet sekundi kad je moj najstariji ušao u vrtić, a mi smo bili na našoj prvoj Žetvenoj večeri. Sjećam se da sam želio zgrabiti taj trenutak na vrijeme i držati se za cijeli život.
Zatim sam pogledala bebu (onu koja nosi kratke hlače i iduće godine kreće u srednju školu) u svom krilu i pomislila, “Oh, imat ćemo još toliko toga.”
I evo nas, gotovo desetljeće kasnije. Sva su moja djeca prošla kroz osnovnu školu – jedva se mogu nositi sa svim osjećajima koje imam u vezi s tim.
Prvi dan škole prije devet mjeseci bio je samo bljesak. Kako smo već preživjeli noć vještica, praznike, bilježnice, koncerte i proljetne praznike.
Roditeljstvo je kao da jedne minute sa svojom djecom bereš jabuke, vučeš ih po voćnjaku i podmićuješ krafnama samo da bi taj trenutak obilježili slikom, a već sljedećeg ta ista stabla cvjetaju i školska godina je gotova.
Postoji hrpa stvari koje se događaju između, a čini se da se dani stapaju. Dok dođete do zraka, pitate se gdje su nestale te jabuke.
Kraj školske godine je kao da vam netko u lice drži znak koji vas podsjeća da ste stariji, a da su vam djeca veća.
Ne možete a da se ne zapitate jeste li u tih 180 dana stali sve što ste se nadali.
Jer htjeli vi to ili ne, znate da će ljeto doći i proći tako brzo da nećete znati što vas je snašlo. Vi ćete se pripremati za još jednu školsku godinu, što znači da su vaša djeca mnogo bliže odrastanju i napuštanju gnijezda.
Molimo dodaj maramice; Umorna sam od svih tih podsjetnika.
Zadnjeg dana škole uvijek imam isti osjećaj kao i prvog: knedla mi je u grlu, emotivan sam, a kad mi se na Facebooku pojavi slika od prošle godine, zaboravi to. U neredu sam skroz.
Uvijek sam se pitao je li to nešto za druge roditelje. Je li njima jednako teško vidjeti koliko se njihovo dijete mijenjalo i raslo sa svakom školskom godinom koja prolazi kao i meni? Natjera li ih da shvate koliko vrijeme brzo prolazi? Žele li ići kući i plakati nad slikama beba kao ja? Ili sam to samo ja?
Svaki put kad nešto završi, bude mi tužno, pa makar to bila samo školska godina.
Nije tako za moju djecu, naravno – oni trenutno vole život dok odbrojavaju dane dok ne mogu spavati cijelo jutro i živjeti u svojim kupaćim kostimima i povremeno (u redu, tjedno) jesti sladoled za večeru.
Iako volim i te dane, dopušteno mi je biti tužna prošla je još jedna školska godina. A trenutno mi se ne uzbuđuje.
Ali uzet ću taj kornet sladoleda, u nadi da će mi malo olakšati činjenicu da će me moja djeca prerano napustiti.Da će odrasti,i krenuti u neki svoj bolji život.
foto /screenshot
