Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Neuspjeh je put do uspjeha. Koliko puta ste osjetili poraz i pali, ali niste odustali nego idete dalje? Korak po korak, i ne odustajete od svojih snova. Samo zapamtite, svi samo jednom živimo. Na vama je što ćete napraviti od svoga života. I još zapamtite – svi umiremo, ali samo neki zaista žive.
Ovu kolumnu posvećujem svom bratu. Neka služi svima vama koji želite bolje za sebe.
Život nije lak, ali uz dobru volju i jaku vjeru sve je moguće. Imajte san. Moj brat je oduvijek imao želju da se popne na Lovćen u Crnoj Gori i posjeti Njegošev mauzolej i pogleda brda, more i Bokokotorski zaljev sa te visine. I uspio je. I sve ovo bi nekima zvučalo smiješno, kad ne bi znali da je on bio osoba s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Na ravnom je išao jako otežano, jer bi ostajao bez zraka zbog smanjenog kapaciteta pluća i brzo bi se umorio. Sve izazvano povredom koju su mu doktori nanijeli prilikom njegovog rađanja. Rodio se uz bol, živio je kroz bol, ali nikad nikom to nije pokazao i uvijek je imao osmjeh, snažnu vjeru u bolje danas i bolje sutra. Pisao je pjesme i priče, pjevao je, svirao gitaru, slikao, crtao i prije svega uvijek je imao osmijeh i dobar smisao za humor.
Sada se mogu vratiti na priču o njegovom pothvatu za osvajanjem Lovćenskog vrha… Bilo je ljeto. Nalazio se u ljetnom kampu Talijanskog jezika, a grupa đaka je išla tog dana u posjetu Mauzoleju. Njemu zbog zdravstvenog stanja to nije bilo dozvoljeno. No, on nije htio propustiti jedinstvenu priliku i vodio se onim – kada sam već tu učinit’ ću sve što je potrebno da ostvarim svoj san. Ušuljao se u autobus i sakrio ispod zadnjeg sjedišta. Autobus ih je odvezao u podnožje stepenica koje vode do Mauzoleja. Pričekao je da svi izađu, iskrao se van, i sam krenuo kada je grupa poodmakla. Znao je, ako ga primijete vratit će ga natrag. Korak po korak, stepenicu po stepenicu, uz poneku pauzu, stigao je otprilike do četvrtine puta. Tada se već ekipa vraćala s vrha i opazivši ga bili su iznenađeni, ali nisu ga mogli nagovoriti da se vrati. Nisu ga mogli nagovoriti čak ni da mu pomognu i da ga odnesu do gore. Par prijatelja ostalo je s njim i korak po korak uz njega, nakon nešto više od jednog sata, stigli su do vrha zajedno s njim.
Popevši se na vrh, rekao mi je kasnije, osjećao se nepobjedivo, a opet iscrpljeno. Otežano je disao, srce je lupalo, ali uspio je, bio je na vrhu, vidio je brda, doline, more i zaljev sa Lovćena. Posjetio je Njegoševu grobnicu i pomolio se. Dok se penjao do vrha, rekao mi je, imao je ogroman strah da neće uspjeti, da neće izdržati, da će pokleknuti uslijed težine i napora koje je osjećao, ali imao je odluku, želju i vjeru da on to može. I da to mora ostvariti sam, bez pomoći drugih… Kada se spustio niz te iste stepenice i vratio se, sljedeći dan mu je pozlilo. Ali nije želio napustiti kamp i svoje prijatelje, ostao je do kraja, još nekoliko dana.
Moj brat je preminuo 05.06.2012. godine sa 20 godina, nekoliko godina nakon tog pohvata. Ali, za sobom je ostavio mnoga sjećanja na njega i inspiraciju koja me i danas drži. Da njega nije bilo, ne bih ni ja bio ovakav kakav sam danas.
Sjećanje, slike, fotografije, tekstovi, pozitivan duh, jaka vjera i inspiracija – sve je to ostalo za njim. Ugradio je to sve u mene. Iako je bio mlađi brat, naučio me mnogim stvarima i osjećajima…
Pitate li se ikad, koji su naši limiti zapravo!? Što nas to sprječava da uspijemo i ostvarimo svoje snove? Jer, nitko i ništa nas ne može zaustaviti ukoliko čvrsto odlučimo da ćemo nešto ostvariti. Zato radite ono što vam život čini ispunjenim, jer nažalost ne znate kada više nećete imati priliku da to ostvarite. Nakon nas ostat će sjećanje na nas, kako hoćeš se tebe sjećaju? Kako se želiš osjećati? Ti odlučuješ, ti imaš kontrolu nad samim sobom, imaš karakter i hrabrost koju gradiš vremenom. Neka ti daju krila da ostvariš ono što želiš.
I uvijek upamti, ma koliko ti se ponekad činilo da nešto ne možeš, da možeš. I ti to možeš!
M. Vujadinović
